Šta je vid, i koji su uzroci lošeg vida?


Vid predstavlja sveukupnost osjećaja, opažanja i poimanja. Možemo reći da naša mrežnjača posjeduje oko 126 miliona ćelija osjetljivih na svjetlost, koje stvaraju oko milijardu slika svakog minuta. Mozak ne može od svih njih da stvori jednu jasnu sliku, već vrši selekciju. Mozak zapravo odlučuje koliki dio slike ćete vidjeti, a koliki ne. Funkcija mozga je velikim dijelom u tome koliko će vaš vid biti dobar ili loš.

Zapadnjačka medicina teži ka tome da ignorira postojanje ovih složenih interakcija između očiju i mozga. Ona se najviše bavi liječenjem simptoma. Ako imate kataraktu, liječnici će vam otkloniti leće. Ako imate visok očni tlak, oni će ga ublažiti. Ako imate loš vid, dat će vam naočale. Oni ne zalaze dublje u uzroke takvih stanja.

Ipak, kratkovidost, na primjer, očito je rezultat mentalnog stresa i činjenice da vaš mozak svijet vidi kao neko maglovito mjesto.

Većina kratkovide djece dođu u takvo stanje u trećem razredu osnovne škole, kada prvobitno uzbuđenje polaska u školu opada i kada počinju da uviđaju nepromjenljive školske šablone u godinama koje su pred njima. Oni koji ne počnu da nose naočale tada, uglavnom počnu onda kada krenu na fakultet, kada je neizvjesna budućnost pred njima i naizgled vječite studije.

S druge strane, dalekovidnost se obično javlja kod 40-godišnjaka i 50-godišnjaka, kada je najveća stopa razvoda brakova i kada se ljudi pitaju: „Da li bih mogao da živim nekim drugačijim životom?" Nakon trideset godina rada sa problemima vida, nemam nikakve sumnje u to da je očni vid dio vašeg mentalnog stanja. Samo odbacivanje naočala ne može da poboljša vaš vid, već se morate pozabaviti svojim cjelokupnim mentalnim, emocionalnim i fizičkim stanjem.

Uzroci lošeg vida

Problemi sa vidom se obično ogledaju u tome što se ili bliski ili daleki objekti slabije vide. Fizički čin gledanja stvari koje su blizu razlikuje se od onog kod gledanja istih na većoj udaljenosti. Pogledajmo za primjer kako kamera funkcionira. Kada svjetlosni zraci od promatranog objekta dostignu leću kamere, oni moraju da se saberu tako da se fokusiraju na film iza leće. Da bi se to uradilo, treba da dobro podesite razdaljinu između filma i leće. U suprotnom, objekt neće biti fokusiran točno na film i slika će biti zamagljena.

Na isti način i vaše oko treba da sabere svjetlosne zrake objekta koji promatrate i da ih fokusira na mjesto iza leće. Umjesto filma mi imamo mrežnjaču - jednu mrežu nervnih ćelija koja svjetlosne zrake pretvara u neuronsku informaciju. Ona se putem optičkog živca šalje do mozga. Kao što kamera mijenja rastojanje između leće i filma, tako i oko, samo što ono mijenja oblik leće.

Kada je cilijarni mišić, koji podržava leću, opušten, leća je relativno ravna i omogućuje gledanje udaljenih objekata. A kada je objekt koji promatrate bliži od šest metara, taj mišić se grči i leća poprima više sferičan oblik. Ovaj proces se naziva akomodacija.

Kako neka osoba vidi, smatra se, zavisi od još jednog faktora - oblika očne jabučice. Nepravilan oblik očne jabučice smatra se uzrokom dva najčešća problema sa vidom: miopija i hiperopija. Miopija (kratkovidost) znači da osoba ne može jasno vidjeti udaljene objekte, jer je njena očna jabučica previše horizontalno izdužena. Zbog toga leća ne može da fokusira svjetlosne zrake od udaljenih objekata na mrežnjaču, dok to može kad je riječ o bližim objektima. Hiperopija ili hipermetropija (dalekovidost) znači da osoba ne može jasno vidjeti bliske objekte. U tom slučaju očna jabučica je previše sužena. Svjetlosni zraci od udaljenih objekata se fokusiraju na ispravan način, ali leća ne može da sabere zrake prije nego što stignu do mrežnjače. Kada bi mogli da je prođu, zraci bi se vjerojatno fokusirali iza mrežnjače.

Objasnili smo pod kojim uvjetima nastaje loš vid, ali zbog čega nastaju baš takvi uvjeti?

Jednom riječju, odgovor je naprezanje (stres). Oči su osjetljive na stres poput svih drugih dijelova tijela i na sličan način reagiraju. Dvije komponente vizualnog stresa -dugotrajno, napregnuto gledanje bliskih objekata i vršenje radnji koje zahtijevaju velik intelektualni napor - često se javljaju istovremeno u školi i na poslu. Pojavom kompjutera problem se još više iskomplicirao, stvorivši jednu vizualnu/umnu ponavljajuću deformaciju zvanu sindrom kompjuterskog vida (computer vision syndrome ili CVS). Njeni simptomi su: napregnutost očiju, opći umor, bol u vratu i ramenima, suve oči i poteškoće pri koncentraciji. Sam kompjuterski ekran predstavlja vizualni stresor. Pošto oko ni na koji način ne može da odredi fokusno rastojanje kompjuterskih piksela, ono se nađe u takvom stanju da cilijarni mišić neprestano podrhtava bez ikakve svrhe. Vizualni stres CVS-a može da prouzrokuje miopiju ili da je pogorša.

Mnoge od naših akcija i reakcija - kao i veći dio naše memorije - rezultat su mentalnih slika, svjesnih i podsvjesnih slika događaja koje imaju za nas određen emocionalni značaj. Naše oči postaju napregnute čak i onda kada se te slike nalaze samo u našoj glavi. Svi događaji na koje se one odnose nalaze se u našem mozgu, čiji su sastavni dio i oči. Zbog toga, i zato što koristimo oči što god da radimo, oči snažno reagiraju na naše misli i osjećaje. Pošto rade bez prekida i sa naporom, one su također veoma osjetljive na fizički bol i umor.

Loš vid nastaje iz složenih uzajamnih djelovanja uma i tijela. To je razlog zbog koga kad počnemo da radimo na poboljšanju svog vida treba da oprezno pristupimo takvom zadatku. To je također i razlog što tada počinjemo otkrivati stvari o sebi kojih do tada nismo bili svjesni.

Google oglasi

Popularni postovi zadnjih 7 dana

Google oglasi