Naši preci su dobro koristili sva svoja čula, zajedno sa čulom vida. Gledali su u daljinu i mogli su da primijete tamo i najmanji pokret perifernim vidom. Njihove oči su se neprestano pomjerale sa jednog detalja na drugi, od bliskih do dalekih objekata.
Nažalost, naša današnja realnost nije ni blizu takvog stanja. Život nas otvrdnjava. Kada vrijedno radimo, mi naprežemo svoje tijelo i grčimo se. Kada čitamo ili radimo na kompjuteru, nas ne zanima čega ima u ostalom dijelu prostorije. Dane na poslu provodimo zureći u stvari nekoliko centimetara ispred svog nosa. Dnevno svjetlo nas zaslijepi kada izađemo napolje nakon što smo cijeli dan radili unutra, naprežemo se da vidimo u mraku.
Nabrojane loše vizualne navike dovode do nastanka „zamrznutog" pogleda: zurenje koje nam u suštini ometa poveći dio vidnog polja. Pritom ne koristimo pun kapacitet i oštrinu svog vida koje posjedujemo, tako da se vremenom mozak navikne na takvo ponašanje i fiksira oko samo za taj prostor. Na taj način se stvara tzv. predviđena realnost, kada očekujemo da vidimo samo određene stvari i to na točno određene načine. Tako nam ona nameće vizualnu memoriju kojom transformira naša dotadašnja vizualna iskustva.
Nema komentara :
Objavi komentar