Oslabljen imunološki sistem

Ustvari, neki imunolozi su bili toliko uvjereni da mogu da izliječe i najsmrtonosnije bolesti, da su se na sav glas pitali ima li potrebe za bilo kakvim daljim istraživanjima!

Takve njihove izjave danas djeluju gotovo smiješno. Od sedamdesetih naovamo, milioni ljudi na cijelom svetu postali su inficirani virusom side, bolesti prouzrokovane jednim naročito opakim virusom koji uništava sposobnost organizma da se bori protiv infekcije. Do dana današnjeg, lek za ovu bolest nije pronađen. Tek odnedavno, neki naučnici otkrili su način liječenja koji daje dobre rezultate kod nekih pacijenata, tako što uspijeva da drži virus pod kontrolom, makar jedno kratko vrijeme. Pored toga, nedavna eksplozija ebola virusa u Keniji je pokazala brzinu kojom uporan, vrlo zarazan i smrtonosan virus može da obavi svoj prljavi posao. A virusi nisu jedini koji su se otrgli kontroli. Ljekari biju podjednako tešku bitku protiv bakterija rezistentnih na antibiotike koje izazivaju nove i smrtonosnije oblike tuberkuloze, streptokoknih i ostalih oboljenja za koje smo nekada mislili da lako mogu da se kontroliraju lijekovima.

Isti oni istraživači koji su vjerovali da mogu da drže bolest pod kontrolom iz vana, prepisujući lijekove i druge terapije, sada počinju da uviđaju da bolesti jedino mogu da se iskorjenjuju iznutra, jačanjem sopstvene odbrane organizma — imunološkog sistema. Tokom posljednjih nekoliko godina, naučili smo mnogo o ovom izuzetnom mehanizmu koji čuva naše zdravlje i, iz tog znanja, proizašli su načini za jačanje i očuvanje imunološkog sistema.

Imunološki sistem je visoko sofisticirana mreža specijaliziranih stanica koje predstavljaju obranu organizma protiv uljeza kakvi su bakterije, virusi i paraziti, kao i predstražu koja ne dozvoljava razvoj raka.

Pripravci za ublažavanje tegoba u probavnom sustavu

Stomatologici, amari, emolijensi (antiulkusna sredstva) i antacidi, karminativi ili antiflatulansi i digestivi, koleretici (kolekinetici, kolagogi), hepatici (hepatoprotektivi), antiemetici, laksativi ( purgativi) i antidijaroici.

Stomatologici su sredstva za liječenje usne šupljine najčešće kod upalnih procesa u usnoj šupljini, afti i paradentoze. Koriste se taninske - stežuće droge u obliku čajeva za grgljanje ili alkoholnih tinktura za premazivanje. Često se kombinira kadulja, petoprsta, mira, metvica i propolis.

Tu spadaju i sredstva za pomoć kod izbijanja prvih zubi. To su obično bezalkoholne kapi sa ekstraktom kamilice i nekim lokalnim anestetikom.

Amara su gorka sredstva, a upotrebljavaju se za izazivanje ili podsticanje apetita. To su uglavnom gorke droge u obliku nezaslađenih čajeva ili alkoholnih ekstrakata koji se uzimaju prije jela ( npr. gorki tonici). Često su na bazi pelina, lincure ili kičice.

Emolijensi ili antiulkusna sredstva su obično sluzne droge koje prekrivaju sluznicu želuca i crijeva i na taj način je zaštićuju i omogućavaju regeneraciju ( sljez, sladić).

Antacidi su sredstva protiv kiselosti u želucu, obično su sintetski adsorbensi, ili netralizirajuće soli ( soda bikarbona). Za oblaganje iritirane želučane sluznice koriste se čaj od bijelog i crnog sljeza. Od prirodnih antacida (hrana) koji smanjuju kiselost želučanog sadržaja koriste se : aloja gel, lješnjak, bademi, banane.

Karminativi ili antiflatulansi su sredstva za smanjenje nakupljanja plinova u probavnom traktu, imaju i spazmolitički (protiv grčeva) efekt. To su najčešće u obliku čajeva kamilica i metvica, te za djecu kim i koromač.

Digestivi su sredstva koja pospješuju probavu i uglavnom sadrže razne enzime, npr, iz ananasa bromelain i iz papaje papain koji pospješuju digestiju naročito masne hrane. Obično se uzimaju neposredno nakon jela ili uz jelo.

Koleretici, kolekinetici, kolagogi, su sredstva koja pospješuju lučenje žuči i njen tok. Tu spada metvica, ali i gorke droge kao maslačak i artičoka, te alkaloidna droga boldo.

Hepatici, hepatoprotektivi su sredstva za zaštitu jetre. Oni pospješuju detoksifikaciju jetre i produkciju žuči, najvažniji predstavnik je sikavica ( silimarin) koji ima i jak antioksidativni, detoksikacijski, protuupalno i regenerativni učinak na jetru - naročito kod alkoholne bolesti jetre. Potrebno ga je uzimati 3-6 mjeseci. L-ornitin i L-aspartat su neesencijalne aminokiseline koje igraju važnu ulogu u detoksikaciji i regeneraciji jetre .

Antiemetici su sredstva protiv povraćanja - uglavnom se daju prije putovanja - dobar učinak ima đumbir ( ginger ), te limun i udisanje eteričnog ulja matičnjaka. Od homeopatskih preparata se u iste svrhe koristi Nux vomica.

Laksativi i purgativi su sredstva za ispraženje crijeva.

Konstipacija ili zatvor podrazumijeva sporo prolaženje stolice kroz debelo crijevo, pa se ona nagomilava, suha je i tvrda. Čest uzrok tome je neredovito pražnjenje crijeva. Konstipacija je pojava kad osoba ima rijetku potrebu za pražnjenjem, stolice su tvrde i oskudne, pa se javlja osjećaj da debelo crijevo nije dovoljno ispražnjeno. S vremenom, ako se obuzdava normalna fiziološka potreba, dolazi do toga da refleksi postaju sve slabiji. Kao najčešći uzročnik konstipacije navodi se nepravilna i neredovita prehrana siromašna vlaknima. Jednako tako smanjen unos tekućine i neredovita tjelesna aktivnost može uzrokovati probleme sa stolicom. Važno je znati da i uzimanje nekih lijekova može dovesti do problema konstipacije , kao npr. narkotički analgetici, antidepresivi, nadomjesci željeza. I neke bolesti probavnog sustava mogu biti uzrok problema. Važno je znati prepoznati problem i na vrijeme potražiti pomoć, a pogotovo ako je riječ o djeci.

Najbolji prirodni laksativ su namirnice koje su pune vlakana. Topiva vlakna su puno bolja nego netopljiva jer povlače u sebe vodu i omekšavaju stolicu.

Jedna od najpoznatijih jela koja djeluju kao laksativi su suhe šljive i sok od šljiva. Šljive su pune topivih vlakana. One također imaju visoku razinu vitamina A, željeza i kalija. Nekoliko šljiva ili sok od šljiva jednom dnevno mogli bi pomoći kod problema sa zatvorom.

Ostalo povrće i voće koje se smatra prirodnim laksativima uključuje grožđe, smokve, marelice, repu, cikoriju, potočarku, kokos, avokado, rabarbaru i soju. U stvari, rabarbara sadrži senatozide koji imaju laksativna svojstva. Rabarbara se smatra vrlo snažnim laksativom, stoga bi bilo mudro jesti ju u malim količinama. Inače dodavanje u prehranu nekih od navedenih namirnica bi trebalo ublažiti probleme sa zatvorom. Također je preporučljivo jesti sirovo povrće i voće, kada god je moguće.

Cjelovite žitarice su pune topivih vlakana koji će pomoći zadržati zdrav probavni takt i održati stolicu mekom. Ostale sjemenke za koje se smatraju prirodnim laksativima su psilium i lanene sjemenke. Psilium ljuske dolaze iz sjemena trpuca i pomažu omekšati stolicu. Lanene sjemenke rade na istom principu.

Ukoliko postoji zatvor, prvo treba povećati unos biljnih vlakana iz hrane, vode, povećati aktivnosti, a tek onda uzeti neka čistila.

Čistila se dijele na volumna, omekšavajuća i stimulativna.

-              volumna čistila su vlakna koja bubre ( mekinje , indijski trputac , sjeme lana ) te anorganske soli npr. gorka sol ( magnezijev sulfat ), te glukomanan ( gomolj azijske biljke Amorphophallus - konjac)

-              omekšavajuća čistila su tekući parafin ( samo za upotrebu u veterini ) i glicerinski čepići i klizme

-              stimulirajuća čistila su antrakinonske droge (list i plod sene, kora krkovine - Frangula, rabarbara, aloj-sok aloje koji je laksativ), te ricinusovo ulje.

Antrakinonske droge sadrže senatozide i djeluju u debelom crijevu, ne smiju ih koristiti trudnice , djeca, a ni dojilje zbog prelaska aktivnih tvari u mlijeko. Mogu izazvati bolnu peristaltiku crijeva (grčeve), a dugotrajnim uzimanjem naviku i lijenost crijeva. Ricinusovo ulje djeluje u tankom crijevu, djeluje u roku 2-4 sata. Koristi se kod akutnog zatvora ili za pripremu kod radioloških pretraga, nepoželjna je njegova upotreba kod kroničnog zatvora.

Antidijaroici - sredstva protiv proljeva. Proljev je česta smetnja i uglavnom nije opasan po zdravlje. Mnogi dobiju proljev jednom do dva put godišnje, uglavnom ne traje više od 2 do 3 dana i tretira se ciljanom prehranom i bezreceptnim lijekovima. Postoje akutni i kronični proljev, akutni traje do nekoliko dana, a kronični najmanje 3 tjedna. Ovdje se bavimo kratkotrajnim, akutnim proljevom.

Više je mogućih uzroka proljeva, najčešći je virusna zaraza, a ako to nije onda je nešto od ovoga:

•             bakterijska infekcija koja je posljedica trovanja hranom

•             infekcije uzrokovane stranim organizmima- parazitima

•             stres, strah i ostali psihosomatski uzročnici

•             hrane koja ne odgovara probavi

•             alergija na pojedinu hranu

•             uzimanje lijekova kojima je to nuspojava

•             bolesti probavnog sustava (Kronova bolest i ostale)

Simptomi proljeva dijelimo na one lakše i teže gdje teži simptomi mogu biti znak ozbiljne bolesti pa zahtijevaju liječnički pregled.

Lakši simptomi su:

•             grčevi i nadutost

•             mekana i vodenasta stolica

•             mučnina i povraćanje

•             nagla potreba da se ide na WC

•             razne turbulencije u području trbuha i crijeva

•             suha usta i glavobolja- posljedice dehidracije

Teški simptomi kada treba potražiti pomoć liječnika su:

•             krv, sluz i neprobavljena hrana u stolici

•             gubitak težine

•             groznica popraćena visokom temperaturom

Najbitnije je uzimati puno tekućine, jer se proljevom gubi tekućina. Poželjna tekućina su čajevi (šipak i crni čaj - koji stiskaju - zaslađeni umjetnim sladilima), mineralna voda koja sadrži i nadoknađuje i minerale, voda uz dodatak uz dodatak malo kuhinjske soli ili ako je jaki proljev uz dodatak rehidracijskih soli . Što se hrane tiče, treba jesti, ne treba postiti kod proljeva. Dvopek, tost, banane i riža se preporučuju. Za nadoknađivanje soli mogu poslužiti slani štapići. Nikako ne piti alkoholna pića za vrijeme i neko vrijeme poslije bolesti. Mogu se uzimati i zamjene za mlijeko , sojino mlijeko, rižino mlijeko ili brašno od rogača). Kao antidjaroici najčešće se daju adsorbensi - aktivni medicinski ugljen - koji na sebe veže nečistoće i plinove u crijevima, a izlučuje se neprobavljen, boji stolicu u crno i i adstringensi (taninske droge koje stiskaju, šipak, crni čaj, plod borovnice, petoprsta, hrastova kora itd.), a koriste se i probiotici.

Probotici - žive korisne crijevne bakterije mliječno-kiselog vrenja, najčešće iz roda Lactobacillus , koje su prirodno prisutne u našem probavnom sustavu, a «žive» unesene u organizam bilo putem fermentiranih mliječnih proizvoda, bilo putem farmaceutskih pripravaka pozitivno utječu na zdravlje obnavljajući i balansirajući crijevnu mikrofloru, tako da poboljšavaju peristaliku crijeva, ublažavanju dijareje, a istodobno i djeluju na jačanje imuniteta. Crijeva su domaćini brojnim bakterijama. Mnoge među njima su tzv. korisne ili dobre bakterije, koje nam pomažu da iz pojedinog obroka dobijemo sve potrebne hranjive tvari i energiju, a odgovorne su i za sintezu vitamina K i nekih vitamina B skupine. Isto tako zaustavljaju umnožavanje takozvanih loših bakterija i sprječavaju njihovo djelovanje, što pomaže očuvanju ravnoteže mikroflore u crijevima, pospješuje rad imunološkog sustava i čuva nas od bolesti. Probiotici se dodaju u broje prehrambene proizvode: mlijeko, sir, jogurt, kefir, a pojavljuju se i u obliku gotovih preparata kao npr. pastila, kapsula i suspenzija. Prebiotici - nisu živi organizmi nego neprobavljivi sastojci hrane - biljna vlakna , inulin , fruktooligosaharidi, te ostaci nakon razgradnje stanica. Osim što su hrana dobrim bakterijama u debelom crijevu , prebiotici poboljšavaju preživljavanje probiotika dok prolaze kroz gornji dio probavnog sustava , omogućavaju njihovo naseljavanje i po potrebi rast i aktivaciju u mikroflori debelog crijeva.

Simbiotici - preparati u kojima su sjedinjeni probiotici i prebiotici, u svrhu postizanja sinergističkog učinka, odnosno učinka koji je veći od zbroja njihovih pojedinačnih učinaka.

Šta je Artritis? Zbog čega nastaje?

Artritis je općeniti izraz za oko stotinu bolesti koje dovode do upale vezivnog tkiva ili do degeneracije zglobne hrskavice.

Artritis je autoimuna bolest do koje dolazi zbog poremećaja u modulaciji imunosnih stanica te ono napadaju vlastito tkivo.

Jedan od osnovnih razloga je nepravilna i prekomjerna prehrana, siromašna egzogenim enzimima, što dovodi do visokog pH u tijelu koji dođe i do pH 2,7.

Hrskavica se troši, kosti ostaju bez zaštite pa međusobno trljanje kost o kost izaziva bol, ukočenost i natečenost zglobova.

Najveći dio vrsta artritisa pogađa stare ljude, ali sve više se  bolest se javlja i kod mlađe populacije. Uzrok toga je nažalost kemijski tretirana hrana - pesticidi, herbicidi, emulgatori, hormoni, antibiotici, kortikosteroidi i slično. Biološki čistu hranu je danas veoma teško naći.

Što ranije se treba početi hraniti po prehrani za svoju krvnu grupu, a hranu po mogućnosti uzimati što prirodniju.

Anemija - Kako nastaje i zbog čega? Kako liječiti anemiju?

Posljedica je manjka hemoglobina i crvenih krvnih stanica, eritrocita. Nastaje zbog pomanjkanja željeza, što je uzrok loše i neprimjerene prehrane. Osobe krvne grupe A i AB su skloniji anemiji zbog više čimbenika. Žene su sklonije anemiji.

Simptomi anemije su : lako zamaranje, loša koncentracija, zimogrožljivost, a nastaju kada stanice ne dobivaju dosta kisika.

Anemija može imati 2 razloga :

-              nedostatak hemoglobina, tvari koja prenosi kisik

-              manjak eritrocita, stanica koje sadrže hemoglobin i prenose ga krvotokom

Najčešće anemiju izaziva manjak željeza koji je bitan za proizvodnju hemoglobina pa tako i za proizvodnju eritrocita.

HEM željezo - vrsta željeza koje se najbolje resorbira (nemasno meso, perad, žumance, ostrige)

NEHEM željezo - teže se apsorbira (tamnozeleno lisnato povrće, grah, kupus, repa, blitva, cjelovite žitarice)

Treba i pripaziti jer se pokazalo da prevelika količina željeza izaziva povećani rizik od srčanih oboljenja.

Manjak B12 i Folne kiseline izaziva anemiju jer su preko potrebni za proizvodnju eritrocita. B 12 - mnogi iznad 50-te pate od manjka B12, što izaziva simptome anemije. MUKOPOLIPEPTID omogućava oslobađanje B12 u krvotok, kako čovjek stari njega je sve manje pa se B12 mora davati injekcijom u krvotok direktno jer se drukčije ne može resorbirati. Kod starijih od 60-te želudac ne proizvodi dovoljno solne kiseline (većina ima atrofični gastritis) koja je potrebna da tijelo iskoristi B12 vit. To stanje nije ozbiljno, jer se solna kiselina može uzeti kao dopuna, ali mnogi ne znaju da nemaju dovoljno solne kiseline.

-              Perniciozna anemija - kronična bolest starijih ljudi, želudac ne proizvodi enzim važan za apsorpciju B12

-              stariji trebaju uzimati dopune B12 ( najbolje injekcijom )

-              topiv je u vodi

-              jedini vitamin koji sadrži elemente esencijalnih vitamina

-              ako se uzima oralno treba ga kombinirati s kalcijem zbog loše apsorpcije kroz želudac

-              ili da je tableta s sorbitolom , pa se resorpcija vrši u tankom crijevu gdje tableta dođe neoštećena

-              zalihe se u tijelu čuvaju do 3 god. i po tome se razlikuje od ostalih vitamina topivih u vodi

-              stvara i obnavlja eritrocite

-              s Folic acid sudjeluje u razgradnji homocisteina pa tako spriječi rizik od srčanih oboljenja

-              podiže apetit u djece i pomaže rast

-              održava živčani sustav i smanjuje razdražljivost

-              pravilno iskorištava masti, bjelančevine, ugljikohidrate

-              poboljšava pamćenje, koncentraciju i ravnotežu

-              B12 + B6 + Folic acid sprječava rak izazvan pušenjem

Vitamin C - poboljšava apsorpciju željeza čak za 85%

Kalcij - važan je za metabolizam željeza u tijelu

Bakar - pomaže pretvaranje željeza u hemoglobin, a čuva i zdrave kosti, živce, krvne sudove, imunosni sustav

Folna kiselina - važna za proizvodnju eritrocita, sprječava i urođena oštećenja ploda, dobra za trudnice

Aplastična anemija - uzrok su defekti u stvaranju (eritropoezi ) eritrocita, a uzrok mogu biti zračenja ili uzimanje citostatika, onkoloških lijekova.

Hemoragijska anemija - uzrok je gubitak krvi krvarenjem koje može biti akutno ili kronično. Razna oboljenja i upale tankog i debelog crijeva dovode do smanjenja apsorpcije hranjivih tvari i željeza.

Sideropenijska anemija - najčešći oblik anemije, a uzrok je manjak željeza zbog loše i nekvalitetne prehrane

Preko 97% kisika potrebnog stanicama ide preko hemoglobina u eritrocitima.

Sastavni dio hemoglobina je željezo. Organizam normalno ima određene količine željeza koje deponuje u

jetri, koštanoj srži i slezeni. Ako je kod djeteta veći manjak željeza može doći do sporijeg rasta, apatije i lošeg motornog razvoja. Još u majčinom stomaku ( prenetalnom dobu ) posebno u zadnja 3 mjeseca trudnoće stvaraju se rezerve željeza koje će djetetu biti potrebne.

To je razlog što se djeci rođenoj prije vremena javlja predispozicija za sideropenijsku anemiju. Do gubitka željeza može doći i zbog neadekvatnog podvezivanja ili krvarenja iz pupčane vrpce. Dešava se i kod blizanačkih trudnoća da jednostavno nema dovoljno željeza za oba djeteta. Majčinsko mlijeko ima visok postotak željeza, a stupanj iskoristivosti je oko 53%, dok kravlje mlijeko ima stupanj iskoristivosti željeza samo 7-8%.

Rezerve željeza koje se dobiju preko posteljice u majčinom stomaku traju oko 5-6 mjeseci. Zbog toga se preporučuje da dijete od 6-7 mjeseca počne dobivati meso u prehrani koje je najbolji izvor željeza jer ima visoku iskoristivost. Špinat i žumance iz jaja mnogo su lošiji izvor željeza i mala je mogućnost apsorpcije.

Zašto su neki ljudi alergični, dok drugi to nisu?

Alergije su fiziološki složene, a da bismo ih jednostavno objasnili, trebamo istaknuti da je razlika među osobama koje pate od alergija i onih koje s njima nemaju problema, u ukupnom opterećenju sustava. To se naročito odnosi na sezonske alergije. Na neki smo način svi mi kao deve.

Možemo nositi teret koji će leđa izdržati i nećemo se srušiti. Neke vrste tereta opterećuju sva živa bića, poput onečišćenja okoliša i otrovnih tvari.

Pojedinačno, možemo nositi teret loše prehrane, stresnih odnosa ili poslova, manjka spavanja, previše ili premalo tjelovježbe te određene zdravstvene tegobe. Ako ste već gotovo maksimalno opterećeni, a zatim dodatni teret - primjer sezonska pelud - bude natovaren na vaša leđa, vi ćete se srušiti. To je zapravo slamka koja je slomila devina leđa. Tako se alergije često izbjegavaju smanjivanjem ukupnog opterećenja. To je jedan od razloga zašto je prehrana prema krvnim grupama tako djelotvorna protiv alergija. Ona smanjuje velik dio tereta koji nosite, omogućujući vam da lakše podnosite težinu tereta iz okoline. Pravilna prehrana rješava mnogo više tegoba od određenih alergija na hranu. Više od polovice imunološke aktivnosti smješteno je u probavnom sustavu.

Ako se hranimo primjereno našoj krvnoj grupi, sustavno izgrađujemo i jačamo imunitet. Alergijski napad na naš imunosni sustav može se usporediti sa suvremenom vojskom, čije različite jedinice djeluju prema naredbama središnjeg stožera.

Poput vojske, imunosni sustav zahtjeva točne informacije. On mora prepoznati i napasti neprijatelja, dok istodobno mora spriječiti žrtve od "prijateljske vatre" - vatre vlastitih vojnika i saveznika.

Stanice B i T-limfocita imunosnog sustava koji dobro funkcionira, otkrivaju napadače i proizvodnju protutijela (antitijela) za njih. Kada B-limfociti uoče nešto što doživljavaju kao strano tijelo - poput bakterije, virusa itd. - one postaju plazma - stanice i luče velike količine protutijela. Postoje specifična protutijela za svaki antigen, i ona neutraliziraju strani agens ili ga uništavaju. Stanice T-pomoćnika sudjeluju toj reakciji. Stanice TH-1-pomoćnika povećavaju sposobnost imunosnog sustava da reagira na infekcije ili ozljede. Stanice TH-2-pomoćnika povećavaju proizvodnju protutijela tako što luče faktor rasta, koji povećava proizvodnju protutijela. Kada stanice T-pomoćnika postanu preaktivne, one proizvode ekvivalent "prijateljske vatre" kod imunosnog sustava. Kada više nisu u stanju razlikovati prijateljske od neprijateljske vatre, unište vlastite stanice.

Alergijska reakcija u vezi je tom hiperaktivnom reakcijom. Imunosni sustav alergične osobe brani se u prisustvu određenog alergena tako što proizvodi velike količine posebne klase protutijela, koja zovemo imunoglobulin E (IgE). Različita IgE protutijela proizvode se za svaki tip alergena, bio to lateks, mačja dlaka,pelud hrasta ili ambrozije. Molekule IgE specifične su za originalni alergen i mogu se odmah vezati za alergen koji je potaknuo njihovo nastajanje. Ove IgE molekule specifične za alergen, putuju kroz krv i pričvršćuju se za receptore na površini mastocita, koji se nalaza u većini tjelesnog tkiva, a sintetiziraju i oslobađaju histamin, kemikaliju koja uzrokuje klasični simptom suznih očiju, osip i urikariju. Jedanput kada je IgE specifičan za alergen pričvršćen u površinu mastocita, ondje ostati tjednima ili čak mjesecima,uvijek spreman da se veže za originalni alergen. Sljedeći put kada ponovno luči histamin. Simptomi se mogu pojaviti odmah ili unutar sat vremena nakon kontakta. Čini se da ljudi nasljeđuju, najčešće od majke. Vjeruje se da su najmanje tri gena odgovorna za alergije, no samo je jedan do sada identificiran. Taj gen proizvodi interleukin (IK-4), faktor rasta koji je potreban u proizvodnji IgE-a. prekomjerna proizvodnja IL-4 povećava proizvodnju IgE-a koji zatim izaziva alergije.

Napadi su uglavnom obrambena reakcija imunosnog sustava od određenih bezopasnih supstancija koje tijelo pogrešno smatra opasnim parazitima. Količina IgE-a veoma se povećava kao odgovor na parazitsku infekciju.

Eosinofi (stanice koje ubijaju parazite slične crvima) rade zajedno s IgE-om. Tako su najčešće znakovi da dijete ima parazite svraba u nosu i suzne oči - na taj način imunosni sustav pokušava ubiti parazite te istodobno osloboditi dovoljno IgE-a koji glumi simptome alergije.

Nebijelci imaju višu razinu IgE-a od bijelaca, a muškarci višu razinu od žena. Razina IgE-a pada sa starenjem, pa zato mnogi u odrasloj dobi više nemaju alergije koje su ih opterećivale u djetinjstvu i mladosti.

U pravilu, osobe s naslijeđenim bolestima kože, uključujući ekceme, imaju genetsku sklonost za razvoj hiperosjetljivosti na udahnute i progutane supstancije, koje uzrokuju IgE protutijela. Ovi alergeni ne štete pojedincima koji nemaju takvu sklonost.to nije slučaj s pravom alergijom koja uzrokuje kožne bolesti.

Iako alergija na hranu koju uzrokuje IgO, može pridonijeti simptomima atopičnog dermatitisa kod mladih i male djece, ona uglavnom ovisi o alergijskim faktorima među starijom djecom i odraslima.

Uočeno je da se alergijske reakcije znatno povećavaju ako su pojedinci izloženi bjelančevinama topljivim u vodi, u proizvodima od lateksa (primjerice, gumenim rukavicama, zubnim protezama, kondomima, cijevima u respiratorima, kateterima i gumenim štrcaljkama za klistiranje). Posebno je to izraženo među medicinskim osobljem, pacijentima izloženim lateksu te kod djece koja pate od bolesti spina bifda te imaju urođene urogenitalne anomalije. Postoje dvije glavne vrste sindroma :

1.Alergije na okolinu uzrokovane su inhalantima ili kemikalijama.

2. Alergije na hranu uzrokovane su reakcijom tijela na bjelančevine u određenim namirnicama.

Arišev arabinogalactan - Butirat

Arišev arabinogalactan je polisaharid u prahu koji se dobiva iz kore drveta ariša - Larix vrste. Sastoji se od D-galaktoze i L-arabinoze, u obliku beta-D-(1-3)-galaktan glavnog lanca s pobočnim lancima jedinica galaktoze i arabinoze različitih dužina, a sam galaktan je polimer galaktoze.

Arišev arabinogalactan je danas najbolji poznati izvor prehrambenih biljnih vlakana.

On znatno povećava proizvodnju kratko-lančanih masnih kiselina u debelom crijevu, osobito butirat, koje su izuzetno važne za naš imunosni sustav.

Butirat je značajan za zdravlje debelog crijeva i kompletnog imuniteta.

Začetak svake maligne bolesti je upravo u debelom crijevu gdje se stvaraju antitijela na antigene T i Tn, antigene koji potiču maligne promjene u stanicama ukoliko postaju aktivni, a u debelom crijevu se stvaraju i poliamini, kemijske tvari važne za obnovu DNK i održavanje cijelog tjelesnog sustava i obnovu tkiva.

Ukoliko crijevna flora nije u redu, ako je nivo dobrih bakterija ispod nivoa loših, dakle ako više ima loših bakterija, dolazi do pojačane aktivnosti antigena T i Tn i do pojave maligne bolesti. U tom slučaju dolazi i do povećane sinteze ( stvaranja veće količine ) poliamina koji također dovode do veće aktivnosti antigena T i Tn.

Butirat je važan supstrat za stvaranje energije epitelnih stanica debelog crijeva.

Zaštitnik je crijevne mukoze ili sluzne opne protiv patogenih agensa koji podupiru maligne promjene.

Ispitivanja su pokazala da on smanjuje stvaranje amonijaka te je od kliničke vrijednosti u tretmanima portal-sustavne encefalopatije , bolesti, koju obilježava stvaranje amonijaka u jetri. Podiže i razinu Bifidobacterium longum u crijevnoj flori.

Omega 3 masne kiseline - kako djeluju na naše zdravlje?

Omega 3 su esencijalne masne kiseline koje se moraju unositi u tijelo hranom jer ih ne možemo sami sintetizirati u tijelu.

Omega 3 je glavni sastojak stanične membrane, a hormoni koji pokreću sve funkcije u tijelu ne mogu se proizvesti bez Omega 3.

Omega 3 se sastoji od dvije nezasićene masne kiseline:

1.            DHA - dokozaheksanoička kiselina

2.            EPA - eikozapentanoička kiselina

Djelovanje Omega 3 kiselina:

-              poboljšava cirkulaciju

-              snižava visoki tlak

-              jača imunitet

-              smanjuje nivo kolesterola, triglicerida i šećera u krvi

-              smanjuje bolove i upale kod reumatoidnih oboljenja i sportskih povreda

-              ublažava simptome osteoporoze, sprječava bubrežno lučenje kalcija iz tijela

-              smanjuje negativne efekte kortizola

-              pomaže kod Chronove bolesti, kolitisa i ostalih problema s crijevima

-              pomaže kod raznih oblika raka, raka dojke i ostalih tumora

-              štiti od moždanog udara i infarkta

-              kontrolira proizvodnju prostaglandina, tvari slične hormonima, koji kontroliraju mnoge procese u tijelu kao što su: zgrušavanje krvi, upalne procese, alergije,bolove, krvni tlak, rad srca, bubrega, pluća, proizvodnju hormona i td.

-              pomaže kod oboljenja živčanog sustava ( multipleks skleroza )

-              pomaže kod svih oblika depresije, agresije i poremećaja socijalnog ponašanja

Omega 3 su izuzetno važne za emocionalno zdravlje, a evo zašto :

Eskimsko stanovništvo zapadnog Grenlanda gotovo da ne poznaje bolesti kao što su bolesti srca, visokog tlaka, moždanog udara, loše cirkulacije, agresiju i depresiju.

Vjeruje se da je razlog tome to što uglavnom jedu ribu iz hladnih mora, unose deset puta više nezasićenih masnih kiselina od stanovnika SAD-a i Europe, koji u svojoj ishrani imaju uglavnom zasićene masne kiseline. Mnogostruka znanstvena istraživanja su pokazala da je DHA - sastojak Omega 3 - izuzetno važna za mentalno zdravlje, te da njen manjak u prehrani izaziva snažne depresije i poremećaje u ponašanju - agresiju.

Dokazano je da stopa depresije i agresije raste razmjerno smanjenom unosu DHA u prehrani. Na primjer u Japanu se DHA dodaje prehrani za dojenčad kako bi bebe postale pametnije, a učenici i studenti ga redovito  uzimaju jer podiže inteligenciju, memoriju, kognitivne sposobnosti, strpljenje u učenju, bolje razumijevanje i td.

Omega 3 ( pa tako i DHA ) organizam ne može proizvesti, već se mora dobiti iz hrane ( skuša,  tunj, losos ) ili uzeti kao dopunu u gel kapsuli.

DHA se nalazi u visokoj koncentraciji u sivoj tvari mozga ( 70 % sive tvari mozga čini DHA ) i očnoj retini.

DHA pomaže održati membrane stanica mozga propusnima što održava mozak vitalnim i pospješuje komunikaciju između moždanih stanica.

Manjak DHA izaziva:

-              dobro poznatu depresiju poslije poroda

-              depresiju, agresivnost, hiperaktivno ponašanje, manjak pažnje i koncentracije

-              smanjuje sposobnost učenja, memorije i razumijevanja - ne krivite djecu za loše učenje, neposlušnost, manjak koncentracije, neodgovornost, DAJTE IM DHA i hranite ih pravilno, sa što manje bijelog brašna, bijelog šećera, mesnih prerađevina i ostalog lijepo upakiranog smeća.

-              manjak DHA je jedan od vodećih ( uz manjak cinka u hipokampusu - centru za memoriju i razmišljanje u mozgu ) uzroka Alzheimerove bolesti.

Omega 3 se mora unositi (kroz konzumiranje ribe ili dopuna ) od doba dojenčeta do duboke starosti ukoliko želite imati kvalitetan i zdrav život.

Kako kurkuma djeluje na naš organizam?

Kurkuma potiče protok i razgradnju žučnih kamenaca, smanjuje LDL kolesterol, štiti od kardiovaskularnih bolesti i moždanog udara.

Veoma je važna za sve krvne grupe, a pogotovo za krvnu grupu A koja ima gušću krv i veću sklonost stvaranju krvnih ugrušaka jer ima povišene razine Faktora VIII i Von Willebrand faktora (određene vrste molekularnog ljepila koje trombociti koriste kako bi se vezali za bjelančevine odgovorne za zgrušavanje krvi koje se nalaze duž stjenki krvnih žila i pomoću kojih se i stanice raka metastaziraju. Upravo ovo je poduprlo objašnjenja, a istraživanja su pokazala da su metastaze rjeđe kod oboljelih od raka koji su uzimali lijekove za razrjeđivanje krvi) i fibrinogena, bjelančevine važne kod upalnih reakcija i zarastanja rana.

Bromelain pojačava djelovanje i apsorpciju kurkume te ih je dobro zajedno uzimati. Kurkuma (osobito uz Bromelain) ima snažno protuupalno djelovanje te je veoma važna kod autoimunih bolesti kao što su Crhonova bolest, kolitis, iritabilni colon, lupus, reumatoidni artritis, čisti donji dio probavnog sustava od toksina, snižava razine histamina što je od velike pomoći u liječenju alergija, ima snažno antibakterijsko djelovanje i potiče prirodno mršavljenje.

Liječenje osteoporoze biljem

Liječenje osteoporoze ljekovitim travama je moguće djelovanjem na metabolizam kalcija, hormonalnu aktivnost tiroide i paratiroida (parathormon i kalcitonin) u krvi (joni kalcija), kostima i mišićima.

Osteoporoza kuka

Se liječi uz pomoć koprive, hajdučice, kantariona, žalfija, piskavica, kleka, ružmarina, breze, zove, iglica bora i drugim ljekovitim travama.

Osteoporoza rebara

Se liječi hajdučicom, zovom, kantarionom, plućnjakom, pokosnicom, iglicama bora, klekom…

Osteoporoza ramena i kralježnice

Se liječi uz pomoć breze, cvijeta divljeg kestena, orahovog lista, jorgovana, repušnjače, razvodnika, nane, hajdučice, pelina, iglice bora i jele.

Liječenje osteoporoze pomoću ishrane

U liječenju osteoporoze pomaže: hrana sa kalcijem, jezgrasto voće, sok od ananasa, vitamin D, a šteti previše kofeina, natrija (soli) i alkohola.

Osteoporoza je progresivno slabljenje (razrjeđenje) kostiju.

Nakon menopauze žene strahovitom brzinom gube koštanu masu, uslijed čega im kosti, naročito kosti kukova, postaju krhke i lako lomljive, zbog odliva kalcija.

Osnova za osteoporozu je nasljeđe, međutim, i drugi faktori (ishrana, dob, rasa, spol) kao faktori rizika utiču na bolest.

Za jake kosti nije dovoljan samo kalcij, i/ili unos kalcija u organizam, već i drugi hranljivi sastojci koji utiču na očuvanje koštane mase.

Bor je mineral u tragovima koji se nalazi u ljudskom organizmu, unosi se i namiruje uglavnom jezgrastim voćem. Ukoliko ga nema dovoljno remeti metabolizam kalcija, zatim drastično povećava nivo hormona estrogena u krvi (što je bitno za žene) i drugih sastojaka koji utiču na demineralizaciju kostiju. Potrebno je tri miligrama bora na dan.

Bora možemo naći u: jabukama, kruškama, grožđu, urmama, suhom grožđu, breskvama, u mahunarkama (soji), u jezgrastom voću (badem, kikiriki, lješnjak), i u medu.

Mangan je mineral u tragovima koji kao i bor učestvuje u metabolizmu kostiju. Ananas je šampion za mangan, koji se odmah u tijelu apsorbira. Pored ananasa drugi izvori za mangan su: ovseno brašno, jezgrasto voće, cerealije, grah, integralna pšenica, spanak i čaj.

Utjecaj kalcija na osteoporozu

Više kalcija u mladosti znači jače kosti u starosti. Kad prestaje lučenje estrgena, kalcij počinje velikom brzinom da se gubi iz kostiju.

Za žene je potrebno 900-1000 mg kalcija dnevno. Moguće ga je dobiti iz mlijeka, kelja, tofu-sira, zelene salate i sličnih povrtnih biljaka.

Vitamin D je također važan

Jača kosti jer učestvuje u metabolizmu (apsorpciji) kalcija iz hrane. Žene kod PMS-a trebaju da uzimaju više vitamina D u toku dana. Izvori vitamina D su: masna riba losos, sardina, jegulja, ili mlijeko. Za: 1000-16000 mg kalcija na dan je potrebno 400-800 mg vitamina D.

Bez vitamina D nema pravilnog metabolizma kalcija, i nema iskorištenosti kalcija iz hrane. Natrij (sol) i kofein su kradljivci kalcija i treba ih u ishrani minimizirati.

Pomoću ishrane možemo utjecati na nastanak osteoporoze

Unositi kalcij, bor, mangan i vitamin D. Ovi elementi čuvaju koštanu gustoću.

•             Poslije menopauze i gubitka estrogena uzimati laneno sjeme, zrna soje i minerala bora.

•             Ako ste mlada žena unosite dosta masti i LDL kolesterola, zbog estrogena i normalnih menstrualnih ciklusa.

•             Smanjite hranu i piće koji kradu kalcij kao što su alkohol, kava i natrij (sol).

Još nešto o osteoporozi

Osteoporoza je progresivna bolest kostiju koja se očituje poremećajem balansa u kojem se kost izgrađuje i razgrađuje.

Smanjenje rizika od osteoporoze:

-              Promjena ishrane i navika,

-              utjecaj genetike,

-              hormonalne promjene (uglavnom kod žena),

-              bolest probavnog sistema,

-              metaboličke promjene (dijabetes, štitnjača).

Uzrok osteoporoze:

-              Genetika,

-              Manjak unosa kalcija,

-              Unos hrane koja potiče izlučivanje kalcija,

-              Stres, i dr.

Dokazano je da se kalcij iz više izvora bolje apsorbira nego iz jednog izvora, kao na primjer iz brokula, kelja, sezama, spanaća, narandže, srdele u odnosu na jedan izvor poput mlijeka.

Faktori rizika:

-              Rasa (bijela više u odnosu na crnu i žutu),

-              Kod ljudi sa malim rastom,

-              Kod rane menopauze (PMS).

Faktori ishrane:

-              Konzumiranje veće količine kofeina, više od 2 kave na dan,

-              Kod ishrane bogate proteinima (meso),

-              Prekomjeran unos natrija (sol), više od 5 g/dan,

-              Prekomjerno unošenje fosfata,

-              Smanjeno unošenje kalcija.

Stil života:

-              Slaba fizička aktivnost,

-              Konzumacija alkohola (preko 5 g/dan),

-              Pušenje,

-              Lijekovi.

Metabolizam kalcija

Reguliraju hormoni kalcetonin (štitnjača) i parathormon (parateroida). Kalcetonin uzima kalcijeve jone iz krvi i ugrađuje u kosti, dok parathormon vrši obrnut proces, odnosno, razgrađuje koštanu masu. Patologija nije dovoljno objasnila uzrok osteoporoze, odnosno, što i/ili tko regulira mehanizme izgradnje i/ili razgradnje.

Liječenje ulceroznog kolitisa

Kako liječnik odabire lijekove kojima će liječiti bolesnika s ulceroznim kolitisom?

Ulcerozni kolitis liječi se u pravilu lijekovima, ali je u određenim situacijama potrebno i kirurško liječenje.

Najčešće su moguće komplikacije ulceroznog kolitisa nakupine upalne ili gnojne tekućine u trbuhu, razne infekcije, anemija, osteoporoza, pothranjenost, a kod djece zastoj u rastu. Najčešće su manifestacije bolesti na drugim organima: promjene na zglobovima (ar-tropatija, ankilozantni spondilitis), na koži (nodozni eritem, pioderma gangrenozum), na očima (episkleritis, uveitis) i na jetri (primarni sklerozirajući kolangitis, hepatitis, autoimune bolesti jetre).

Kako se liječi proktitis?

Već smo spomenuli da se upala debelog crijeva ograničena samo na ravno crijevo ili rektum (rectus - lat. riječ koja znači ravan) označava medicinskim terminom „proctitis".

Ako je upala rektuma blaga ili umjerena, može se liječiti samo lokalnom primjenom lijeka, tj. uvođenjem čepića aminosalicilata (Salofalk, Pentasa) ili klizme (Salofalk klizma) u čmar (anus). Kod proktitisa puno su efikasniji u liječenju čepići nego klizme jer se aktivna supstanca bolje rasprostire na mjestu upale.

Ako je proktitis težak, u liječenju se čepićima ili klizmi dodaju tablete aminosalicilata „na usta" (latinski „per os"). Puna doza aminosalicilata (Salofalk, Pentasa, Asacol) za liječenje aktivne bolesti iznosi 4 gr./dan.

Kombinirano liječenje topičkim (čepić, klizma) i peroralnim (tablete) oblikom lijeka puno je efikasnije od samog liječenja tabletama. Za vrlo teške oblike upale rektuma mogu se dodati i kortikosteroidi na usta.

Kako se liječi ljevostrani kolitis?

Kad je upala proširena od rektuma na sigmoidno crijevo i silazno crijevo (latinski „colon sigmoideum" znači zavojito crijevo, latinski „colon descendens" znači silazno crijevo), takav oblik ulceroznog kolitisa naziva se „ljevostrani kolitis". Za liječenje blagog i srednje teškog ljevostranog kolitisa najbolje je koristiti kombinirano liječenje aminosalicilatima (topičko + peroralno).

Ako su simptomi teži, potrebno je u liječenje uključiti kortikosteroide na usta, a u slučaju izrazito teških simptoma potrebno je bolesnike bolnički liječiti kortikosteroidima koji se primjenjuju u venu (parenteralno).

Kako se liječi pankolitis?

Kad su upalne promjene u debelom crijevu proširene na čitavo debelo crijevo, taj oblik bolesti naziva se medicinski „pancolitis" (latinska riječ „colitis" označava upalu crijeva; grčka riječ „pan" znači sav).

Kad su simptomi pankolitisa blagi ili srednje teški, gastroenterolog započinje liječenje kombinacijom aminosalicilata. Ako tijekom dva tjedna liječenja nema efekta ili su simptomi teži, liječnik će Vam dodati tablete kortikosteroida na usta. Uvođenje kortikosteroida u terapiju također se preporuča onim bolesnicima čije se stanje pogoršalo za vrijeme uzimanja terapije održavanja remisije (mesalazin 2 grama/dan). Kod tih bolesnika ne treba odlagati uvođenje steroida jer može doći do teškog razbuktavanja bolesti.

U slučaju izrazito teških simptoma i znakova pankolitisa bolesnici moraju primati kortikosteroide u venu u bolnici i biti svakodnevno intenzivno praćeni kliničkim pregledom, laboratorijskim pretragama iz krvi i radiološkim snimanjem trbuha („rtg abdomena nativno"). Slikanje trbuha osobito je važno zato što se na taj način može registrirati širenje mišića crijeva koje nastaje kao posljedica teške upale, a može biti prvi znak teških komplikacija bolesti („toksični megakolon") i prijeteće perforacije crijeva.

Je li moguće lijekovima trajno izliječiti ulcerozni kolitis?

Iako medicina danas raspolaže moćnim lijekovima koji mogu smanjiti ili potpuno smiriti upalu u crijevu, ne postoji način trajnog izlječenja ove bolesti.

Postoje različiti oblici aktivnosti bolesti pa neki bolesnici tek nekoliko puta u životu imaju aktivne simptome bolesti, ali ima i onih kod kojih su simptomi bolesti gotovo trajni.

Dugogodišnjim istraživanjima potvrđeno je da bolesnici s ulceroznim kolitisom trebaju trajno uzimati lijekove. Kad se bolest smiri, potrebno je uzimati minimalnu dozu lijeka (aminosalicilata) kako bi se spriječilo ponovno buđenje simptoma bolesti. Ta doza iznosi 2 gr. aminosalicilata na dan.

Kada se ulcerozni kolitis liječi kirurški?

Bolesnik s ulceroznim kolitisom može biti operiran hitno ili planirano (elektivno). Koji su razlozi za hitnu operaciju bolesnika s ulceroznim kolitisom? To su:

1.            toksični megakolon (komplikacija koja se razvija kod iznimno teškog oblika bolesti

u kojoj se razvija opsežno proširenje mišića stjenke debelog crijeva, toksično

stanje i sepsa),

2.            fulminantni kolitis (brzi, žestoki nastup teške bolesti) koji ne reagira na primjenu

lijekova koji se primjenjuju u venu (kortikosteroidi kao što je Solu-Medrol, ciklosporin ili infliksimab),

3.            perforacija debelog crijeva koja može nastati spontano zbog teške upale,

4.            krvarenje koje se ne može kontrolirati drugim postupcima liječenja.

Osim hitnih razloga postoje i drugi razlozi zbog kojih bolesnika s ulceroznim kolitisom treba operirati. Te razloge nazivamo elektivnim jer ih liječnik planira u određenim situacijama u kojima procjenjuje da se bolesnik više ne može liječiti lijekovima, odnosno da su lijekovi za bolesnika previše rizični, a pružaju mu premalu korist.

Koji su elektivni razlozi zbog kojih gastroenterolog u konziliju s kirurgom može donijeti odluku o potrebi kirurškog liječenja bolesnika s ulceroznim kolitisom?

U prvom redu to je teška bolest koja je otporna (u medicinskoj terminologiji „refraktorna") na primjenu standardnih lijekova kao što su kortikosteroidi (Medrol, Decortin), imunosupresivi (imuran, Metotrexat) ili biološki lijekovi (Remicade). Drugo, operativno liječenje planira se u slučaju razvoja displazije (premaligna promjena na sluznici debelog crijeva koja se javlja tijekom dugogodišnje bolesti i ima potencijal razviti se u karcinom) i u slučaju razvoja karcinoma u ulceroznom kolitisu. Treći razlog za planirani kirurški zahvat je, iako rijetko, teški zastoj u rastu kod djece koja boluju od ulceroznog kolitisa.

Kako se operiraju bolesnici s ulceroznim kolitisom?

Vrlo često bolesnici misle da je moguće operacijom odstraniti samo dio debelog crijeva koji je najjače zahvaćen upalom. To nije točno. Naime, operacija u slučaju bolesnika s ulceroznim kolitisom znači odstranjivanje čitavog debelog crijeva. Takav operativni zahvat zove se proktokolektomija. Ranijih godina takva je operacija završavala oblikovanjem stome.

Što je uopće „stoma"? Riječ „stoma" u grčkom jeziku znači otvor ili usta, a označava spoj između crijeva i trbušne stjenke gdje se pričvrsti vrećica u koju se skuplja sadržaj koji izlazi iz crijeva. Na taj su način operirani bolesnici ranije živjeli trajno sa stomom postavljenom u području ileuma (završnog dijela tankog crijeva). Takva se stoma stoga naziva ileostomom.

Posljednjih godina kirurzi prakticiraju tehniku kojom nastoje učiniti kontinentnu operaciju, dakle operaciju kojom se stolica prazni na prirodni analni otvor. Kontinentna operacija uključuje dva operativna zahvata. U prvoj operaciji odstranjuje se čitavo debelo crijevo, a od zadnjih 30 cm tankog crijeva (terminalnog ileuma) kirurg oblikuje rezervoar koji će kasnije služiti za zadržavanje stolice. Tako oblikovani rezervoar kirurg spaja na analni kanal (izlaz iz debelog crijeva), a s obzirom da spaja dio tankog crijeva (ileum) i anus (čmar) zove se ileoanalni zdjelični rezervoar ili „pouch" (engleski vrećica). Nakon tako učinjene prve operacije bolesnik ima privremenu ileostomu na koju izlazi sadržaj iz crijeva dok šavovi kojima je oblikovan i spojen rezervoar u zdjelici sasvim ne zacijele.

Nakon otprilike šest mjeseci kirurg pristupa drugom operativnom zahvatu u kojem zatvara stomu u području tankog crijeva i tako uspostavlja kontinuitet kretanja i pražnjenja stolice na prirodni analni otvor. Ponekad prođe i duže vrijeme do zatvaranja stome ako nastupe problemi cijeljenja ili upale sluznice zdjeličnog rezervoara.

U slučaju teškog kolitisa koji zahtijeva hitnu operaciju često je zbog opsežnih upalnih promjena na tkivima i organima male zdjelice nemoguće u prvoj operaciji oblikovati zdjelični rezervoar. U tom slučaju odstranjuje se debelo crijevo jer je bolesnik životno ugrožen, ali pri tom kirurg ostavlja mali dio rektuma koji se zatvara slijepo (rectum in situ) ili napravi otvor na koži (mukozna fistula) kako bi se kasnije moglo, ako budu zadovoljeni uvjeti, pristupiti drugoj i trećoj operaciji oblikovanja ileoanalnog zdjeličnog rezervoara i uspostave kontinuiteta crijeva i pražnjenja stolice na prirodni analni otvor. U međuvremenu, između operacija, intenzivno se liječi ostavljeni dio rektuma lokalno aminosalicilatima - primjenom Salofalk klizmi, Salofalk ili Pentasa čepića i antibioticima.

Je li bolesnik s ulceroznim kolitisom nakon operacije trajno izliječen?

Danas znamo da operacija ne znači i izlječenje od ulceroznog kolitisa. Zašto? Iz više razloga.

Najprije, oblikovani zdjelični rezervoar („pouch") može razviti poseban tip upale („pouchitis"). Takva upala može biti akutna i javlja se u otprilike 50% bolesnika, ali se kasnije uglavnom postupno povlači. Nažalost, upala zdjeličnog ileoanalnog rezervoara može biti i kronična i stoga povremeno ili trajno zahtijevati liječenje lijekovima kojima se inače liječi ulcerozni kolitis. Sama operacija tehnički je vrlo zahtjevna procedura, čak i u rukama kirurga koji je ekspert za upalne bolesti crijeva pa ponekad nije moguće izbjeći da se dio sluznice rektuma ne može kompletno odstraniti iznad analnog kanala. Takav ostatak rektalne sluznice naziva se „cuff", a tip upale koji se na tom mjestu razvija „cuffitis" koji također zahtjeva dodatno liječenje.

Ovo su dva razloga lokalnih komplikacija zbog kojih ne možemo reći da je liječenje ulceroznog kolitisa nakon operacije zauvijek završeno, a s obzirom da je ulcerozni kolitis imunološki poremećaj čitavog organizma, nakon operacije, iako vrlo rijetko, mogu se javljati i upalne promjene na drugim organima, osobito na zglobovima, koje također zahtijevaju liječenje medikamentima (aminosalicilati, kortikosteroidi, imunosupresivi).

Kako se pristupa liječenju različitih oblika Crohnove bolesti?

Pri odabiru lijeka ključno je, kao i kod ulceroznog kolitisa, procijeniti osnovne karakteristike bolesti: aktivnost (blaga, umjerena, teška), lokalizaciju i opseg bolesti, tip bolesti (upalni, stenozirajući, fistulirajući) te dotadašnji tijek bolesti, odgovor na liječenje i eventualne komplikacije bolesti.

Procijeniti težinu bolesti kod Crohnove bolesti mnogo je kompleksnije nego kod ulceroznog kolitisa jer može biti zahvaćen bilo koji dio probavne cijevi. Prije započinjanja liječenja potrebno je procijeniti aktivnost bolesti laboratorijskim markerima upalne aktivnosti i isključiti infekcije.

Najčešće mjesto upale u crijevu završni je dio tankog crijeva (terminalni ileum). Najbolji izbor lijekova za tu lokalizaciju je budesonid, klasični kortikosteroidi za teži oblik i potom imunosupresivi i biološki lijekovi. Ako nema odgovora na medikamentnu terapiju, potrebno je razmotriti kirurški zahvat. U slučaju aktivne Orohnove bolesti u debelom crijevu primjenjuju se kortikosteroidi, a samo u slučaju blage bolesti aminosalicilati. Ako se simptomi brzo vraćaju, dodaju se imunosupresivi i/ili biološka terapija. Ako je bolešću zahvaćeno veliko područje tankog crijeva (jejunum), bolesnik se liječi steroidima, često se dodaju i imunosupresivi, a kod refraktornih oblika i biološka terapija. Kod blagih oblika bolesti tankog crijeva dovoljna je enteralna prehrana. Perianalna bolest vrlo je zahtjevna za terapiju i uvijek se kombinira kirurški i medikamentni pristup (antibiotici, azatioprin, infliksimab, adalimumab).

Kirurško liječenje upalnih bolesti crijeva

Upalne bolesti crijeva liječe se kirurški onda kad terapija lijekovima postane neefikasna ili štetna ili u slučaju razvoja komplikacija (krvarenje, perforacija, karcinom crijeva, suženje crijeva koje onemogućava normalan prolaz, apscesi - nakupljanje gnoja u trbuhu, fistule - kanalići koji se stvaraju kroz stjenku crijeva zbog teške upale i pri tom dovode do nenormalne komunikacije između crijevnih vijuga i/ili drugih organa u trbuhu i maloj zdjelici).

Postoje značajne razlike u pristupu kirurškom liječenju kod ulceroznog kolitisa i Crohnove bolesti.

U slučaju kirurškog liječenja ulceroznog kolitisa ne odstranjuje se dio bolesnog crijeva nego se pristupa proktokolektomiji što znači odstranjivanju kompletnog debelog crijeva.

U Crohnovoj bolesti tijekom operacije nastoji se odstraniti što je moguće manji dio crijeva jer je poznato da se u Crohnovoj bolesti upalne promjene vraćaju na mjestu gdje je crijevo spojeno nakon operacije.

Kada se Crohnova bolest operira?

Odluku o kirurškom liječenju Crohnove bolesti liječnik donosi samo onda kad lijekovima nije moguće ni na koji način smiriti bolest ili su se pak razvile komplikacije bolesti koje zahtijevaju kirurško liječenje. Naime, kirurško odstranjivanje bolesnog dijela crijeva ne predstavlja u pravom smislu liječenje Crohnove bolesti jer su rezultati brojnih medicinskih istraživanja pokazali da se upala vraća i to najprije na mjesto spajanja reseciranog crijeva, iznad „anastomoze" (latinski „anastomosis" znači spoj).

Tijekom života oko 80% bolesnika s Crohnovom bolešću bude barem jednom operirano, a brzina kojom se upala vraća nakon kirurškog zahvata je individualna i ne možemo je unaprijed predvidjeti za pojedinog bolesnika. Ipak, znamo iz kliničkih studija praćenja operiranih bolesnika da neki vrlo brzo dožive recidiv, već nakon godinu dana poslije operacije, a neki dugi niz godina ostaju bez simptoma bolesti.

Od ukupnog broja operiranih, prosječno 10-15% bolesnika godišnje razvije recidiv bolesti i potrebu za ponovnim kirurškim zahvatom. Dakle kirurški zahvat za bolesnike s Crohnovom bolešću praktički je rezerviran samo za bolesnike koji razvijaju komplikacije bolesti ili ne reagiraju na lijekove ili ih ne podnose.

Glavni razlozi za operaciju su zastoj gibanja (peristaltike) crijeva zbog opsežnog suženja crijeva (opstrukcija ili ileus), perforacija crijeva, teško krvarenje u crijevu, apsces (nakupina gnoja) u trbuhu i fistule (kanal koji nastaje između stjenke upaljenog crijeva i kože ili između crijeva i okolnih organa).

Kako se operira Crohnova bolest?

Kirurg se u pristupu bolesniku s Crohnovom bolesti služi dvjema procedurama: prva je resekcija, a druga strikturoplastika.

Resekcija podrazumijeva odstranjivanje određenog suženog dijela bolesnog crijeva nakon kojeg kirurg spaja krajeve crijeva šavovima, odnosno formira anastomozu (latinska riječ „anastomosis" znači spoj). Kirurg uvijek kod resekcije nastoji odstraniti najmanju moguću dužinu crijeva kako bi se izgubila što je moguće manja površina za apsorpciju hranjivih tvari i vode. U slučaju kad operacija završava uspostavljanjem anastomoze crijeva, kod bolesnika stolica normalno prolazi probavnom cijevi i fiziološki izlazi kroz anus. Međutim, postoje određene situacije kad kirurg ne smije spojiti crijevo nakon što je odstranio bolesni dio, nego mora oblikovati „stomu".

Na ovu varijantu operacije kirurg se odlučuje uglavnom u dvjema situacijama. Prva je ona u kojoj je došlo do stvaranja manje ili veće nakupine gnoja u trbuhu (apsces) i upale potrbušnice i/ili sepse pa se stoga u stanju upale u trbuhu ne smije spojiti crijevo.

Druga najčešća situacija u kojoj kirurg ne smije odmah spojiti resecirano crijevo je izrazito proširenje crijeva koje je bilo posljedica dugotrajnih smetnji peristaltike (kretanja) crijeva i stoga nije moguće kvalitetno spojiti resecirane krajeve crijeva. Tim pristupom omogućava se crijevu da mjesto koje je nakon resekcije spojeno šavovima postupno i kvalitetno za-cjeljuje, bez komplikacija poput popuštanja anastomoze i stvaranja postoperativne fistule koja se otvara u trbušnu šupljinu ili na kožu.

Suženje crijeva ponekad, kad nije prisutna upala, kirurg rješava strikturoplastikom - postupkom kojim proširuje crijevo na tom mjestu na način koji ne dovodi do skraćenja crijeva. Ponekad je moguće i endoskopskom dilatacijom balonom barem na neko vrijeme riješiti problem slabe prohodnosti kratkog suženog segmenta u crijevu.

U slučaju teške perianalne bolesti koja se komplicira gnojnom kolekcijom u maloj zdjelici i septičkim zbivanjima u organizmu ili u slučaju neefikasnosti liječenja imunosupresivima (azatioprin, infliksimab, adalimumab) potrebno je kirurški intervenirati postavljanjem stome u području sigmoidnog dijela debelog crijeva. Uglavnom je stoma privremena, ali u slučajevima pridružene komplikacije poput dugačkog neprohodnog suženja analnog kanala i/ili rektuma ponekad je potrebno stomu postaviti trajno. Zato je vrlo važno naglasiti potrebu za intenzivnim liječenjem perianalnih fistula i stenoza u crijevu endoskopskom dilatacijom crijeva kako bi se spriječila potreba za trajnim kirurškim rješavanjem problema operacijom odstranjivanja rektuma i postavljanja trajne stome u području debelog crijeva.

U svakom slučaju, u liječenju upalnih bolesti crijeva često je potreban timski pristup gastroenterologa i kirurga u rješavanju komplikacija bolesti.

Koja je uloga prehrane u liječenju upalnih bolesti crijeva?

Prema dosadašnjim dostupnim podacima istraživanja smatra se da prehrana ne predstavlja uzročni faktor u nastanku ulceroznog kolitisa. Tako nema niti podataka da promjena prehrane ili primjena enteralnih i parenteralnih pripravaka može promijeniti upalni odgovor u ulceroznom kolitisu. Stoga je primjena enteralnih i parenteralnih pripravaka kod bolesnika s ulceroznim kolitisom nužna onda kad postoji jasni deficit težine i važnih nutritivnih elemenata poput vitamina i minerala te za one bolesnike koji zbog teških simptoma bolesti ne mogu uzimati normalnu prehranu.

U slučaju Crohnove bolesti prehrana je izrazito važna jer je pothranjenost kod ovih bolesnika česta i uzrokovana različitim faktorima. Stoga vrijede slijedeće preporuke:

Nutritivna potpora iznimno je vrijedna kod djece, osobito kod djece sa zastojem u rastu i kod adolescenata s aktivnom bolešću tankog crijeva jer može promijeniti tijek bolesti. Nezaobilazna je kao dodatak terapiji za pothranjene bolesnike ili one koji imaju teškoća s održavanjem normalnog nutritivnog statusa.

Nutritivna potpora nužna je bolesnicima sa zastojem u radu crijeva koji se spremaju za kirurški zahvat zbog suženja i bolesnicima s postoperativnim komplikacijama. Enteralna prehrana u obliku pripravaka koji se uzimaju na usta uvijek ima prednost pred parenteralnim pripravcima koji se primjenjuju u venu kad god to stanje bolesnika dopušta.

Koji se lijekovi za Crohnovu bolest smiju upotrebljavati u trudnoći i za vrijeme dojenja?

Najveći rizik u trudnoći, i za majku i za dijete, predstavlja aktivna bolest.

To znači da treba inzistirati na smirivanju aktivnosti bolesti i ulasku u trudnoću u mirnoj fazi bolesti (remisiji). Najveća greška je prekinuti terapiju nakon saznanja o trudnoći i jednostavno se prepustiti prirodnom tijeku bolesti. Naime, sigurni lijekovi u trudnoći su aminosalicilati i kortikosteroidi.

Azatioprin (Imuran) je lijek koji je svakako potrebno nastaviti uzimati u trudnoći ako se radi o obliku upalne bolesti crijeva kod kojeg je teško postignuta remisija. Metotreksat je strogo zabranjen i treba ga prekinuti najmanje tri mjeseca prije planiranja trudnoće uz intenziviranje uzimanja folne kiseline (Folacin).

Muškarci koji se liječe metotreksatom trebaju također najmanje tri mjeseca prije planiranja očinstva prekinuti uzimanje lijeka radi normaliziranja spermatogeneze. Što se antibiotika tiče, zabranjeno je uzimati tetracikline i sulfonamide, a metronidazol se smije uzimati nakon završena prva tri mjeseca trudnoće. Ciprofloksacin se ne preporuča uzimati tijekom trudnoće.

Što se tiče bioloških lijekova (infliksimab, adalimumab), iako do sada nije registrirana češća pojava malformacija kod djece majki koje su bile liječene anti-TNF lijekovima, za sada se ne preporuča primjena u trudnoći. Procjenu nastavka liječenja lijekovima u trudnoći ili ukidanja ili pak smanjivanja doze treba donijeti gastroenterolog koji liječi bolesnicu i ima dobar uvid u tijek bolesti, dakle za svaku bolesnicu individualno s obzirom na njezin profil bolesti i dotadašnji tijek bolesti i komplikacije.

Svakako je važno napomenuti da je pažljivo praćenje bolesnice tijekom trudnoće od strane ginekologa i gastroenterologa iznimno važno radi pravodobne procjene potrebe za promjenom lijekova ili intenziviranjem terapije.

Za vrijeme dojenja bolesnica smije uzimati sulfasalazin, mesalazin i kortikosteroide. Kako se kortikosteroidi ipak u niskim koncentracijama izlučuju u majčinu mlijeku, preporuča se da majka ne doji dijete četiri sata nakon što je popila kortikosteroid.

Na što trebaju paziti bolesnici koji se liječe imunosupresivnim lijekovima?

Ako Vašu bolest liječnik liječi imunosupresivima (kortikosteroidi, azatioprin, metotreksat, ciklosporin, biološki lijekovi) kako bi se potisnula i smirila aktivnost u crijevu, na taj način ste izloženi povećanom riziku infekcije bilo kojim mikrobiološkim uzročnikom s kojim dolazite u kontakt.

Npr. za liječenje kortikosteroidima dokazano je da već samo dva tjedna liječenja prednisolonom (Decortin) u dozi od 20 mg/dan ili više značajno povećava rizik razvoja infekcija. Uz terapiju imunosupresivima može se lakše dogoditi i reaktivacija neke infekcije koju ste davno preboljeli (npr. tuberkuloza). Može se dogoditi i reaktivacija virusa koji, nakon što Vas je jednom inficirao (npr. herpes virus), ostaje trajno u organizmu.

Ipak, tijekom liječenja imunosupresivima najčešće se razvijaju jednostavne infekcije dišnog i mokraćnog sustava koje se liječe uobičajenim antibioticima. Upravo u situaciji razvoja povišene temperature i razvoja simptoma infekcije dišnog ili mokraćnog sustava ključno je za bolesnike koji se liječe imunosupresivima odmah se javiti u ordinaciju obiteljske medicine i učiniti osnovne laboratorijske (CRP, KKS) i mikrobiološke pretrage. U slučaju jasno povišene temperature i očitih znakova infekcije potrebno je odmah nakon što su uzeti uzorci za mikrobiološku obradu (bris ždrijela i nosa, urinokultura) i bez čekanja na rezultate obrade započeti s uzimanjem antibiotika.

Naime, u imunosuprimiranih bolesnika infekcije se razvijaju brže i češće se kompliciraju. U slučaju razvoja visokog febriliteta praćenog zimicom i tresavicom, bolovima u trbuhu ili bolovima u mišićima, osobito u slučaju bolesnika koji se liječe biološkim lijekovima, potrebno je javiti se na pregled u Hitnu službu bolnice kojoj pripadate, a liječnik u službi će se konzultirati sa specijalistom gastroenterologom o daljnjem postupku. Naime, u tijeku liječenja imunosupresivnim lijekovima osim uobičajenih infekcija mogu se dogoditi i tzv. „oportunističke" infekcije.

Oportunističke infekcije su bolesti koje se javljaju kod bolesnika kod kojih je značajno oslabljen imunitet, a to su upravo bolesnici koji se liječe imunosupresivima. Uzročnici su bakterije, virusi, gljivice i paraziti koje kod osoba sa zdravim obrambenim sustavom većinom ne uzrokuju bolest. Navedene infekcije mogu komplicirati liječenje bolesnika s upalnim bolestima crijeva i zbog toga ih treba pravovremeno dijagnosticirati i dosljedno liječiti.

U slučaju pojave ozbiljnih infekcija liječnik će morati modificirati liječenje upalne bolesti crijeva te privremeno ili trajno ukinuti imunosupresiv, ovisno o vrsti infekcije i aktivnosti bolesti.

Bolesnik koji prima imunosupresive može i svojim ponašanjem i načinom života barem djelomično smanjiti povišeni rizik za razvoj infekcija. Zato se bolesnicima za vrijeme imunosupresivne terapije preporuča:

1.            izbjegavati mjesta i prostorije s većim skupovima ljudi, osobito zimi kad su česte razne kapljične infekcije;

2.            izbjegavati mjesta nečistih i neurednih sanitarnih čvorova i kupanja u bazenu ako nije sigurna čistoća vode;

3.            paziti na održavanje osobne higijene koja smanjuje rizike infekcija po koži;

4.            izbjegavati izlaganje izravnim sunčevim zrakama te ljeti boraviti na zaštićenom mjestu u hladovini;

5.            ženama se preporuča redovita kontrola ginekološkim pregledom barem jednom godišnje zbog povećanog rizika nastanka zloćudnih tumora.

Lijekovi za Crohnovu bolest - Koje su nuspojave azatioprina?

Naime, azatioprin je dokazano vrlo koristan lijek u liječenju upalnih bolesti crijeva, ali tijekom liječenja mogu se pojaviti i određene nuspojave koje treba na vrijeme opaziti i na njih reagirati.

Koje su nuspojave azatioprina?

1.            nespecifične smetnje tipa mučnine, nelagode i grčeva u trbuhu;

2.            simptomi poput gripe - bolovi u mišićima, povišena temperatura, proljevi;

3.            smanjenje broja bijelih krvnih stanica (leukocita) i/ili krvnih pločica (trombocita) i/ili crvenih krvnih stanica (eritrocita) u krvi što je posljedica toksične reakcije koštane srži na lijek;

4.            upala gušterače (alergijski pankreatitis)

5.            povišene vrijednosti jetrenih testova (toksični hepatitis).

Najčešće nuspojave azatioprina su nespecifične smetnje probavnog sustava koje se očituju mučninom, nelagodom u trbuhu, a ponekad i grčevima. Kod većine bolesnika ove nuspojave mogu se prebroditi uvođenjem male doze i vrlo postupnim povećanjem doze lijeka. Kako bi se ove tegobe smanjile, treba svakako obratiti pažnju da se tablete azatioprina uzimaju za vrijeme obroka ili neposredno nakon njega. Smanjenje broja krvnih stanica u krvi, odnosno toksična reakcija koštane srži, najozbiljnija je komplikacija uzimanja azatioprina koja zahtjeva ukidanje azatioprina ili smanjivanje doze lijeka. Upala gušterače nuspojava je koja zahtjeva ukidanje Imurana. Zabrana korištenja azatioprina za te bolesnike vrijedi doživotno. Ako su povišene vrijednosti jetrenih testova manjeg intenziteta, zahtijevaju redukciju doze, a ako se radi o izraženom toksičnom hepatitisu, potrebno je ukinuti lijek. Iako se radi o vrlo moćnom lijeku za liječenje upalnih bolesti crijeva, nažalost, ponekad ga je nemoguće upotrijebiti zbog nuspojava.

Koje laboratorijske nalaze treba kontrolirati tijekom liječenja azatioprinom?

Prvih mjesec dana nakon što je uveden lijek obavezno je jednom tjedno bolesniku kontrolirati kompletnu krvnu sliku i jetrene testove (bilirubin, ALP GGT, AST, ALT). Ako su nalazi redovito uredni, bolesnici nastavljaju kontrolirati ove laboratorijske pretrage jednom mjesečno tijekom prve godine liječenja. Kasnije, ako su nalazi stabilni, moguće je kontrolirati ih svaka tri mjeseca.

Normalna vrijednost leukocita u krvi je 4x109/l, a trombocita 150x109/l. Sniženje broja krvnih stanica u krvi zahtijeva kontrolni pregled liječnika i, ovisno o stupnju sniženja, smanjenje doze lijeka, a ponekad čak i ukidanje (privremeno ili trajno). Posebnu važnost u odluci ima i sniženje određenog tipa leukocita (granulociti, limfociti). Za izrazita sniženja krvnih stanica (leukociti manje od 1x109, trombociti manje od 50x109/l) potrebno je ne samo ukidanje azatioprina, nego i hematološko liječenje pripravcima koji mogu nadoknaditi uništene stanice ili lijekovima koji predstavljaju čimbenike rasta potaknuti koštanu srž na pojačanu proizvodnju krvnih stanica.

Iznimno je važno da bolesnik uzima pravilnu dozu lijeka. Dnevna doza azatioprina za bolesnike s upalnim bolestima crijeva iznosi između 2 i 3 mg lijeka po kilogramu tjelesne težine. To znači da bolesnik težak 75 kg treba uzimati u punoj dozi najmanje 150 mg azatioprina, odnosno tri tablete od 50 mg/dan. Ako bolesnik dobiva ili gubi na tjelesnoj težini treba mu prilagoditi i dozu Imurana. Često bolesnici iz neznanja ili straha, kad pročitaju moguće nuspojave lijeka, samoinicijativno smanje dozu lijeka i na taj način se izlažu daljnjem pogoršanju bolesti, ali i mogućim nuspojavama lijeka bez mogućnosti postizanja pozitivnog efekta na upalnu aktivnost crijeva. Na taj način bolesnik šteti samom sebi jer se širenjem upale razvijaju komplikacije i gubi dragocjeno vrijeme u kojem se bolest može zaustaviti primjenom nekog drugog moćnijeg lijeka. Osim toga ranije se smatralo da se u mirnoj fazi bolesti može smanjiti doza lijeka. Danas znamo da se doza Imurana ne smije smanjivati kada se postigne remisija (mirna faza) bolesti jer je upravo nužna za održavanje mirne faze bolesti.

Još jedan lijek za Crohnovu bolest - Metotreksat

Metotreksat je lijek koji se upotrebljava u istim situacijama kao i azatioprin, ali kod onih bolesnika koji ne podnose Imuran ili su na njega postali otporni. Doza od 25 mg/tjedan primjenjuje se tijekom 12 do 16 tjedana, a potom, ako je postignuta remisija, nastavlja se liječenje u dozi d 15 mg/tjedan. Lijek se primjenjuje u obliku injekcija. Praćenje laboratorijskih nalaza jednako je kao i za azatioprin, a moguće su nuspojave toksičnost koštane srži, i na sreću, rijetko, poremećaj jetre ili pluća. Uz metotreksat obavezno je svakodnevno uzimati folnu kiselinu - 5mg/dan (Folacin).

Ciklosporin za liječenje Crohnove bolesti

Ciklosporin (Neoral, Sandimmune) je lijek otkriven 1972. godine, a u kliničku praksu uveden je krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. Po svom je sastavu antibiotik izoliran iz jedne vrste gljive. Može se upotrijebiti u liječenju bolesnika s vrlo teškim ulceroznim kolitisom, isključivo venski i u bolničkim uvjetima.

Dnevna doza lijeka određuje se prema koncentraciji ciklosporina u krvi. I ciklosporin, kao i drugi imunosupresivi, može imati neželjene posljedice. Najteža je i najozbiljnija od njih oštećenje bubrega.

Što su antibiotici? Kakvu oni ulogu imaju kod liječenja Crohnove bolesti?

Antibiotici su lijekovi koji mogu potpuno uništiti patogene mikroorganizme ili spriječiti njihov rast i razmnožavanje, a da pri tom ne učine značajniju štetu organizmu kod kojega se primjenjuju.

U suvremenoj medicini upotreba antibiotika osobito je važna za liječenje zaraznih bolesti. U liječenju upalnih bolesti crijeva upotrebljavaju se dva antibiotika: ciprofloksacin (Ciprinol, Ciprobay) i metronidazol (Medazol, Efloran).

Najveća im je važnost u liječenju septičkih komplikacija i perianalnih fistula. Mogu se primjenjivati vrlo dugo, čak i šest mjeseci, ali uz pažljivo praćenje mogućih nuspojava. Najčešća je nuspojava metronidazola metalan okus u ustima. Važna je nuspojava i pojava periferne neuropatije (trnci u prstima, gubitak osjeta) zbog koje treba prekinuti terapiju Medazolom. Uz ciprofloksacin može se pojaviti ruptura i upala Ahilove tetive.

Što su biološki lijekovi?

Naziv „biološki" lijekovi nastao je na temelju činjenice da ovi lijekovi djeluju izravno na funkciju određene upalne tvari koja se izlučuje tijekom upalnog procesa u organizmu. Biološki lijekovi vrlo su snažni, uspješniji i moćniji u liječenju upalnih bolesti od dosadašnjih lijekova. Koji im je princip djelovanja? Djeluju ciljano tako da potiskuju izlučivanje neke upalne tvari ili sprečavaju njezino djelovanje.

Koji su biološki lijekovi za liječenje upalnih bolesti crijeva dostupni u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj su registrirana dva biološka lijeka za liječenje upalnih bolesti crijeva - infliksimab (Remicade) i adalimumab (Humira). I Remicade i Humira nalaze se na Listi lijekova Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Infliksimab (Remicade) je lijek dobiven genetskim inženjeringom, a predstavlja antitijelo usmjereno prema jednoj od najvažnijih upalnih tvari koja sudjeluje u upalnom procesu -čimbeniku tumorske nekroze ili „tumor nekrosis faktoru-alfa". Za oznaku ovog upalnog medijatora, odnosno citokina, najčešće se upotrebljava skraćenica TNF-alfa. Prema sastavu antitijelo je kimeričko što znači da je sastavljeno od dva dijela; jedan je dio mišjeg porijekla, a drugi humanog.

Adalimumab (Humira) je također antitijelo koje blokira TNF-alfa, ali je isključivo humanog porijekla.

Kada se primjenjuje infliksimab?

Infliksimab se koristi za liječenje Crohnove bolesti i ulceroznog kolitisa. U slučaju Crohnove bolesti njime se liječi luminalni upalni oblik bolesti otporan na primjenu klasičnih imunosupresiva (azatioprina i/ili metotreksata) ili ovisan o kortikosteroidima, što znači da bolesnik ne može prekinuti liječenje kortikosteroidom bez vraćanja simptoma bolesti.

Infliksimabom se također liječe bolesnici koji ne podnose kortikosteroide, azatioprin ili metotreksat. Osim kod luminalnog oblika bolesti, infliksimab je važan i za liječenje fistulirajućeg oblika bolesti. U slučaju fistulirajuće bolesti vrlo je važno prije započinjanja terapije biološkim lijekovima isključiti MSCT-om postojanje apscesne kolekcije (nakupine gnoja) u trbuhu i/ili MR-om u maloj zdjelici. Dapače, ako se radi o kompleksnim fistuloznim kanalima, potrebno je prije započinjanja terapije infliksimabom učiniti kiruršku drenažu aplikacijom setona. Seton je deblji konac koji kirurg provlači kroz fistulozni kanal od otvora na koži do otvora na crijevu i time omogućava kontinuirani izlazak upalnog sadržaja iz kanala ili drenažu gnojne nakupine vezanu uz fistulu. Na taj je način održana drenaža upalnog sadržaja i omogućeno postupno zacjeljivanje biološkim lijekom čitavom dužinom fistuloznog kanala. Biološki lijekovi također su vrlo važni u liječenju ekstraintestinalnih manifestacija bolesti poput pioderme gangrenozum.

I kod fistulirajućeg i kod luminalnog oblika bolesti lijek se primjenjuje prema indukcijskom protokolu u tri aplikacije (1. doza, 2. doza nakon dva tjedna, 3. doza nakon četiri tjedna). Ako se registrira pozitivan klinički i laboratorijski odgovor, nastavlja se terapija održavanja svakih 8 tjedana. Lijek se primjenjuje u infuziji, u bolničkim uvjetima, u dozi od 5 mg/kg tjelesne težine tijekom dva sata. Stanje bolesnika prati se mjerenjem krvnog tlaka, pulsa i tjelesne temperature tijekom infuzije i dva sata nakon nje.

Ukupna dužina liječenja infliksimabom prema Europskim preporukama za liječenje Crohnove bolesti nije ograničena, nego ovisi o individualnim karakteristikama bolesti i bolesnika. S obzirom da je antitijelo kimeričko može potaknuti nastanak novih antitijela u organizmu bolesnika i tako potencirati razvoj alergijskih reakcija ili, s vremenom, gubitak odgovora na lijek. Stoga se preporučuje paralelno uz infliksimab barem 6 mjeseci liječiti bolesnike imunosupresivom tipa azatioprina ili metotreksata. Ipak, u posljednje vrijeme, zbog opreza po pitanju povećanog rizika za razvoj maligne bolesti limfnih čvorova, moguće je lijek primijeniti, osobito kod djece i mladih ljudi, kao monoterapiju.

Infliksimab se koristi i za liječenje teškog ulceroznog kolitisa, u istoj dozi i prema istom protokolu liječenja kao i za Crohnovu bolest.

Kada se primjenjuje Humira?

Humira je prema sastavu i svom djelovanju također anti-TNF lijek. Razlikuje se prema infliksimabu u dvije ključne karakteristike. Prvo, lijek je isključivo humanog porijekla pa primjena ne zahtijeva paralelnu primjenu azatioprina ili metotreksata, a drugo, primjenjuje se u obliku supkutanih injekcija u kožu trbuha.

Humira se primjenjuje u Crohnovoj bolesti u istim indikacijama kao i infliksimab, za liječenje srednjeteškog ili teškog oblika bolesti, otpornog na primjenu klasičnih imunosupresiva (azatioprina i/ili metotreksata) ili u bolesnika ovisnih o kortikosteroidima. Njome se također liječe bolesnici koji ne podnose kortikosteroide, azatioprin ili metotreksat. Kod bolesnika koji izgube odgovor na Remicade ili razviju nuspojave na taj lijek, može se primjeniti Humira.

Humira se u Crohnovoj bolesti primjenjuje u sljedećim intervalima: 1. doza od 160 mg, potom 2. doza za dva tjedna od 80 mg, a nakon toga svaka dva tjedna injekcija od 40 mg. Ako bolesnik pozitivno odgovori na terapiju, nakon indukcije nastavlja se terapija održavanja primjenom injekcije Humire svaka dva tjedna, što ne zahtjeva bolničku primjenu kao u slučaju infliksimaba, već je moguća i ambulantna primjena.

Što se može postići primjenom anti-TNF-lijekova?

Anti-TNF lijekovi su iznimno moćni lijekovi za smirivanje upalne reakcije koja dovodi do gubitka simptoma bolesti, smanjivanja potrebe za bolničkim liječenjem i povećanja kvalitete života bolesnika. Nedvojbeno je iznimno važna sposobnost ovih lijekova da zacijele crijevo, što može promijeniti prirodni tijek bolesti i spriječiti ili barem odgoditi razne potencijalne komplikacije bolesti.

Koje su nuspojave anti-TNF lijekova?

Nuspojave se najčešće odnose na alergijske reakcije: infuzijske reakcije uz infliksimab koji se primjenjuje u obliku infuzija, odnosno kožne reakcije na mjestu uboda kod adalimumaba koji se primjenjuje u obliku potkožnih injekcija. Kako ovi lijekovi snažno potiskuju obrambeni sustav organizma, najneugodnija potencijalna opasnost su infekcije, a posebno reaktiviranje tuberkuloze. Stoga se svim bolesnicima prije započinjanja liječenja treba učiniti probir na tuberkulozu (PPD test, rendgen pluća, Quantiferon test u krvi). Druge važne pretrage prije započinjanja liječenja biološkim lijekovima su testiranje na hepatitis B i C, HIV te za žene PAPA test s testiranjem na HPV infekciju.

Osim alergijskih i infektivnih komplikacija, treća su važna skupina nuspojava potencijalne maligne bolesti. Prema dosadašnjim podacima registrirano je da je uz terapiju anti-TNF-om nešto povećan rizik razvoja limfoma, osobito kod istodobne primijene kombinirane terapije anti-TNF-om i azatioprinom.

Kod pojave nuspojava na anti-TNF lijek treba se javiti liječniku koji će odlučiti je li moguće modificirati terapiju ili je potrebno prekinuti je. Iako za većinu lijekova iz ove skupine nisu dokazane malformacije ploda, i njih je poželjno, kao i brojne druge lijekove, isključiti prije začeća i tijekom trudnoće i dojenja.