Osnovni savjeti za prevenciju raka

Kada je u pitanju rak, prevencija je uistinu vrijedna zlata, a sljedeće strategije mogu vam pomoći kako biste izbjegli da ikada postanete dio statistike karcinoma.

1. Izbjegavajte fruktozu i šećer

Sasvim je jasno, ako želite - izbjeći rak, ili ste momentalno podvrgnuti liječenju od raka, da apsolutno MORATE izbjegavati sve oblike šećera – naročito fruktozu - i to ponajviše zbog njezine veze s inzulinskom rezistencijom. Prema Lewisu Cantleyju, direktoru Bet Izrael Deaconess medicinskog centra za rak, čak 80 posto svih karcinoma  su “izazvani ili mutacijama ili čimbenicima okoliša koji pojačavaju ili oponašaju djelovanje inzulina“. Savjetujemo da održavate vašu UKUPNU potrošnju fruktoze ispod 25 grama dnevno, uključujući voće. Za većinu ljudi bilo bi mudro da ograniče unos fruktoze iz voća na 15 grama ili manje, budući da je gotovo zajamčeno da osim voća konzumirate fruktozu iz  “skrivenih„ izvora (gazirana pića, industrijski sokovi, brza hrana)

2. Opskrbite se vitaminom D

Postoje snažni dokazi tomu da nedostatak vitamina D igra presudnu ulogu u razvoju raka. Istraživanja potvrđuju da bi optimiranjem razine vitamina D godišnje moglo biti spriječeno oko 30 % smrti od raka u svijetu. Rizik od raka možete smanjiti za VIŠE nego upola jednostavnim izlaganjem suncu. A ako se već liječite od raka bilo bi dobro da tu razinu dovedete na 80-90 ng/ml.

3. Unosite prirodan vitamin A

Postoje dokazi da vitamin A također igra važnu ulogu u sprječavanju raka dojke. Najbolje ga je dobivati iz hrane bogate vitaminom A poput sirovog maslaca, sirovog punomasnog mlijeka, mrkve, batata, bundeve, špinata, kelja. Tijelu trebate osigurati savršen omjer vitamina A i D, a to najbolje možete postići ne putem dodataka prehrani nego sunčanjem i konzumiranjem hrane bogate vitaminom A.

4. Redovito vježbajte

Kada je riječ o prevenciji raka, malo tko od nas pomisli na vježbanje. Međutim, postoji niz uvjerljivih dokaza da vježbanje može drastično sniziti vaš rizik od raka. Jedan od glavnih načina kako vježbanje smanjuje rizik od raka je smanjenjem povišenih razina inzulina, što stvara nisko šećerno okruženje koje je nepogodno za rast i širenje stanica raka. Na primjer, tjelesno aktivni ljudi imaju upola manji rizik od raka debelog crijeva. Žene koje redovito vježbaju mogu smanjiti svoj rizik od raka dojke za 20 do 30 posto. Važno je da vaša rutina vježbanja uključuje velik izbor tehnika, kao što su trening snage, kružni trening, aerobik te istezanje.

5. Normalizirajte vaš omjer omega 3 i omega 6 masnih kiselina

Kod većine nas omjer omega 3 i omega 6 masnih kiselina poremećen zbog korištenja rafiniranih ulja i brze hrane. Uzimajte visokokvalitetna hladno prešana prirodna ulja (ulje lana, ulje konoplje, Sacha Inchi ulje, maslinovo ulje). Izbjegavajte korištenje procesiranih ulja i brze hrane.

6. Pribavite dovoljne količine joda

Jod je neophodan element u tragovima potreban za sintezu hormona, a njegov manjak može doprinijeti razvoju niza zdravstvenih problema, uključujući i rak dojke. Naime, dojke apsorbiraju i koriste puno joda, koji trebaju za pravilnu staničnu funkciju. Manjak joda u bilo kojem tkivu dovest će do disfunkcije tog tkiva, a tumori su jedna od mogućnosti. Međutim, u uzimanju joda ne smijete pretjerati. Postoje dokazi koji ukazuju da uzimanje velikih doza joda može biti kontraproduktivno. Nedavno provedeno istraživanje sugerira da bi moglo biti opasno primiti više od oko 800 mikrograma (mcg) joda dnevno, te da bi suplementiranje s čak 12-13 miligrama (mg) moglo imati negativne posljedice na zdravlje.

7. Izbjegavajte ksenoestrogene

Ksenoestrogeni su sintetičke  kemikalije koje oponašaju prirodne estrogene. Oni imaju veliki raspon posljedica po ljudsko zdravlje, uključujući smanjen broj spermatozoida kod muškaraca i povećan rizik od raka dojke kod žena. Postoji velik broj ksenoestrogena, kao što su hormoni rasta u proizvodima životinjskog porijekla, bisfenol A u plastici, ftalati i parabeni u proizvodima za osobnu njegu, te kemikalije u neprianjajućim tavama.

8. Izbjegavajte nefermentirane sojine proizvode

Nefermentirana soja je bogata fitoestrogenima. Prema nekim istraživanjima, soja u našem organizmu djeluje poput estrogena i povećava proliferaciju stanica dojke, što  može dovesti do mutacije i rasta kanceroznih stanica.

9. Izbjegavajte negativne emocije i stres

Mnoga istraživanja potvrđuju da je čak 85 posto bolesti prouzročeno negativnim emocijama. Ovaj čimbenik je vjerojatno najvažniji od svih gore nabrojenih faktora. Izbjegavajte stres i na vrijeme se rješavajte negativnim emocija. Provjereni i besplatan alat za to je Tehnika emocionalne slobode (EFT).

10. Poboljšajte prehranu

Samo 25 posto ljudi jede dovoljno povrća. Jedite povrća koliko god želite. Po mogućnosti, kupujte svježe i organski uzgojeno povrće. Poznato je da povrće iz porodice krstašica, poput brokule i cvjetače, ima moćna antikancerogena svojstva. Jednostavan način da povećate svoj unos povrća je da dnevno popijete jednu litru soka od organskog zelenog povrća.

11. Izbjegavajte otrove

Smanjite izloženost otrovima iz okoliša poput  pesticida, kemijskih sredstava za čišćenje u kućanstvu, sintetičkih osvježivača zraka i onečišćene vode. Koristite prirodnu kozmetiku, ekološka sredstva za čišćenje, organski ili domaće uzgojeno povrće i voće, pročišćenu vodu.

12. Ograničite izlaganje elektromagnetskom zračenju

Stvaraju ga telefonske bazne stanice, mobilni telefoni, WIFI internet, dalekovodi visokog napona. Međunarodna agencija za istraživanje raka, ogranak Svjetske zdravstvene organizacije, objavila je 3. svibnja 2011. da mobilni telefoni “mogu biti kancerogeni za ljude“. Ako ne možete izbjeći korištenje mobilnih uređaja i WiFi interneta, zaštite se na odgovarajući način.

13. Pripremajte hranu na zdrav način

Vašu hranu kuhajte, dinstajte ili pripremajte na pari, radije nego da je pečete ili pržite. Još bolje, jedite sirovu hranu.

Naše oči mogu otkriti od čega bolujemo

Naše oči mogu dati dragocjene informacije o stanju našeg zdravlja i o izvjesnim poremećajima do kojih eventualno može doći. One otkrivaju našu ličnost i filtriraju unutrašnje stanje.

'Kroz pažljivo promatranje očiju neke osobe moguće je otkriti koje su slabe točke koje je naslijedila od roditelja i koji poremećaji se mogu eventualno razviti', objašnjava dr. Rudi Lanca, predsjednik Nacionalne federacije naturopata. To je ujedno i srž iridologije (iris, dužica na latinskom), drevnog metoda koji koriste naturopate, specijalisti koji se prije svega bave prevencijom i koji, koristeći različite prirodne tehnike, pokušavaju da organizam dovedu u ravnotežu.

Zjenica oka

Prema iridologiji, ako je zjenica nešto manja od normalne, ukazuje na nagomilani umor. Mnogo je raširena - znači da ste pod stresom i da ste napeti. Nije više u centru oka, nego se blago pomjera - možda je riječ o padu imunog sistema.

Očni kapak

Ako su kapci opušteni i napuhani, mogu govoriti o problemima sa bubrezima ili probavnim sistemom. Ako je unutrašnjost kapka crvenkasta, riječ je o problemima sa cirkulacijom ili visokim tlakom. Ako je unutrašnjost kapka mnogo svijetla, možda je to simptom anemije.

Dužica

Mrljice tamnije u odnosu na prirodnu boju očiju obično znače nagomilane otrove: organizam ima potrebu da se pročisti. Male zone u kojima se boja dužice čini „izbijeljenom“ mogu govoriti o padu životne energije.

Bjeloočnica

Blago žućkasta bjeloočnica znak je zamora jetre. Ako je bijelo-sive boje, onda govori o problemima sa bubrezima. Ako, čak i kad fiksirate pogled pravo ispred sebe, između unutrašnjeg dijela kapka i dužice vidite dio svoje bjeloočnice, vjerojatno prolazite kroz depresivnu krizu i jaku nervozu.

I debljina je bolest - Upoznajte ju!

Ako ne jedete, a primijetili ste da počinjete da se debljate, trebate biti svjesni da se vjerojatno radi o nekom poremećaju odnosno nekoj bolesti.

Organizmu je potrebna određena količina energije kako bi nadoknadio kalorije potrošene na svakodnevne aktivnosti. Kada trošite više nego što unosite hranom onda mršavite, ako je broj kalorija koje ste unijeli veći od potrošene energije, višak se taloži u obliku masnih naslaga i dolazi do povećanja tjelesne težine.

Ipak, neki poremećaji u organizmu i uz uravnoteženu ishranu, primjerenu spolu, starosti i načinu života, dovode do gojaznosti. O čemu je riječ u takvim slučajevima otkrio je nutricionist Živko Nedeljković, stručnim konsultantom u ordinaciji 'Eterna'.

Najčešće su to bolesti povezane s radom štitne žlijezde. Zahvaljujući proizvodnji nekih hormona među kojima su i T3 i T4, ova žlijezda može da drži pod kontrolom brojne kemijske reakcije u organizmu. Usporeni metabolizam i povećanje tjelesne težine često su povezani sa smanjenom proizvodnjom hormona štitne žlijezde ili upalom štitne žlijezde koja može biti izazvana virusom ili bakterijom.

S druge strane, brzo i iznenadno povećanje tjelesne težine može biti posljedica bolesti nekih žlijezda, poput nadbubrežnih ili spolnih.

Evo nekih detalja i o tome: Nadbubrežne žlijezde proizvode hormone važne za metabolizam, poput kortizola. One djeluju na nervni sistem koji kontrolira brojne aktivnosti drugih žlijezda, koje proizvode materije važne za apsorpciju masnoća, šećera i bjelančevina. Kada spolne žlijezde, testisi kod muškaraca i jajnici kod žena, proizvode previše hormona, dolazi do povećanja težine jer oni utiču na iskorištavanje hranljivih materija.

Određeni poremećaji mogu da izazovu i oticanje samo nekih dijelova tijela. Dolazi do zadržavanja veće količine tečnosti i umjesto da se ona izlučuje prirodnim putem iz organizma, zadržava se u organizmu, najčešće stopalima ili u trbuhu.

Neki lijekovi, kao što su kortizon koji se koristi za liječenje upala i alergijskih reakcija, zatim benzodiazepami, neuroleptici, neki antibiotici, ali i oralna sredstva za kontracepciju također mogu da dovedu do pojave viška kilograma.

Znojenje može biti uzročnik nekih bolesti

Prekomjerno znojenje može izazvati neke bolesti. Ako spadate u kategoriju ljudi koji mjesečno troše ogromne količine novca na dezodoranse kako bi umanjili neugodan miris koji ostaje za njima, poslušajte naše savjete i saznajte više o ovoj pojavi koja ponekad izaziva neugodnosti!

Neke kožne bolesti najčešće nastaju kao posljedica prekomjernog znojenja ispod pazuha. Znoj regulira tjelesnu temperaturu, pomaže tijelu da se riješi toksina, a njegov kiseli PH štiti kožu od bakterijskih i gljivičnih infekcija. Čak 90 posto znoja čini voda, a ostali sastojci su natrij, kalij, klor i urea. Znoj nastaje u žlijezdama znojnicama čiji se izvodni kanal zadržava na površini kože.

Pretpostavlja se da na tijelu postoji oko dva milijuna znojnica, a većinom su smještene na tabanima i na području oko pazuha. Znojenje ispod pazuha može biti nečim izazvano, ali javlja se i tijekom mirovanja. Koža pazuha postaje vlažna i stvaraju se neugodne mrlje na odjeći. Odjeća se na taj način oštećuje, a o neugodnim mirisima ne trebamo vam ni govoriti.

Supurativni hidradenitis (Hidradenitis suppurativa) je kronična upala žlijezda znojnica, najčešće pazušne regije. Nastanku ove bolesti mogu pridonijeti i povećana tjelesna težina i prekomjerno znojenje. Intertrigo je drugi problem koji nastaje na područjima u kojima se koža trlja o drugu. Uslijed trenja, a naročito u vrijeme visokih temperatura, najprije nastaje crvenilo, a zatim se javlja svrbež.

Dakle, uslijed djelovanja znoja u ovakvim područjima, dolazi do vlaženja i mijenja se PH kože koji je pogodan za razvoj bakterija i gljivica. Često puta gljivične infekcije izaziva i korištenje javnih kupališta, bazena i nekih javnih prostorija.

Na prekomjerno znojenje može se djelovati preventivno i terapijski. Odjeća bi trebala biti pamučna i prozračna kako bi koža mogla disati, a znoj s tijela treba uklanjati čestim tuširanjem ili kupanjem dok neugodne mirise možemo spriječiti dezodoransom.

Antiperspiranti su preparati koji smanjuju znojenje tako da određenim tvarima, primjerice aluminijevim kloridom, smanjuju pore kroz koje izlazi znoj. Kod težih slučajeva primjenjuju se čajevi i tablete na bazi kadulje, antikolinergici i sedativi, a ako ni to ne pomogne, ne preostaje vam ništa drugo nego kirurški zahvat. Nedavno je provedeno istraživanje čiji su rezultati pokazali da je lučenje znoja moguće smanjiti upotrebom botoksa.

Koji su simptomi bolesti prostate?

Kod pojave prvih simptoma važno je odmah posjetiti liječnika kako bi se pravodobno krenulo s pravom terapijom. Svako odgađanje nosi mogućnost dodatnih komplikacija.

Najčešće bolesti prostate su benigna hiperplazija prostate, kronični prostatitis te rak prostate. Sve ove bolesti, ali i mnoge druge, mogu prouzročiti slične simptome (tegobe) donjega mokraćnoga sustava. Urolog će razlučiti o kojoj je bolesti riječ te odlučiti o daljnjim dijagnostičkim postupcima i o liječenju.

U novorođenčeta prostata je jedva veličine graška i teži samo nekoliko grama. U pubertetu se počne povećavati l otprilike u dvadesetoj godini dosegne veličinu kestena l težinu od otprilike 20 grama. Iako ostaje do četvrtoga ili petoga desetljeća života, nakon čega se u većine muškaraca počinje opet povećavati. Od veličine kestena može narasti do veličine naranče, a i težina joj se može višestruko povećati.

Benigna hiperplazija prostate (BHP) jedna je od najčešćih dijagnosticiranih stanja u odraslih muškaraca i karakterizirana je porastom broja epitelnih i stromalnih stanica u periuretralnom području prostate.

Benigno povećanje prostate ili adenom prostate uzrokuje različite stupnjeve opstrukcije te otežava ili gotovo potpuno onemogućava pražnjenje mokraćnog mjehura. Rizična skupina su odrasli muškarci iznad 45 godina života kod kojih se javljaju simptomi oboljenja donjeg urinarnog trakta (LUTS). Više od 35% muškaraca u dobi od 50 do 60 godina boluje od BHP-a, u dobi od 60 do 70 godina oboljelih je više od 60%. Iznad 75 godina života bilježi se čak 80% oboljelih. Prostatitis je pak najčešća urološka dijagnoza u muškaraca mlađih od 50 godina života i smatra se da 9 do 16% muškaraca ima dijagnozu prostatitisa.

Gram-negativne Enterobacteriaceae i Enterococci odgovorni su za većinu slučajeva bakterijskog prostatitisa. Smetnje sindroma kroničnog prostatitisa/kronične bolnosti zdjelice čini se da su rezultat međuodnosa između psiholoških čimbenika i disfunkcije imunološkog, neurološkog i endokrinog sustava.

Najčešća smetnja su bolovi lokalizirani u donjem trbuhu ispod pupka, u preponama, vanjskom spolovilu, u području perineuma istraga u križima. Česta je bolna ejakulacija, kao i erektilna disfunkcija.

Iritativno-opstruktivne smetnje mokrenja uključuju učestalo mokrenje, otežano i bolno mokrenje sa slabijim, katkada i prekinutim mlazom. Po definiciji sindrom postaje kroničan nakon tri mjeseca trajanja tegoba.

Kod pacijenata s nezaraznom kroničnom upalom prostate često se nađu drugi problemi mokraćnog sustava koji pacijente čine sklonim za razvijanje ove upale. Rak prostate bolest je koja se javlja u 5-7% muškaraca starijih od 50 godina. Učestalost pojave ove bolesti raste s dobi muškaraca — 80% muškaraca iznad 80. godine života ima karcinom (rak) prostate. Epidemiološka istraživanja pojavnosti raka prostate pokazuju najveću učestalost pojave bolesti u crnaca, a najmanju u pripadnika žute rase. U Europi i Americi pripadnici bijele rase imaju srednji rizik za razvoj bolesti, izuzev Skandinavaca među kojima je učestalost ove bolesti najzastupljenija u Europi. Simptomi bolesti javljaju se kasno, znatno kasnije nego simptomi kod dobroćudnog povećanja prostate. Najčešći simptomi koji dovode pacijenta liječniku su: učestalo mokrenje, otežano mokrenje, isprekidano mokrenje (stane pa krene), krv u mokraći i spermi, bol i pečenje pri mokrenju, problemi s erekcijom, bolna ejakulacija, česta bol i ukočenost u donjem dijelu leđa, u kasnijoj fazi bolesti dolazi do mršavljenja, gubitka teka i slabosti.

Šta je Artritis? Zbog čega nastaje?

Artritis je općeniti izraz za oko stotinu bolesti koje dovode do upale vezivnog tkiva ili do degeneracije zglobne hrskavice.

Artritis je autoimuna bolest do koje dolazi zbog poremećaja u modulaciji imunosnih stanica te ono napadaju vlastito tkivo.

Jedan od osnovnih razloga je nepravilna i prekomjerna prehrana, siromašna egzogenim enzimima, što dovodi do visokog pH u tijelu koji dođe i do pH 2,7.

Hrskavica se troši, kosti ostaju bez zaštite pa međusobno trljanje kost o kost izaziva bol, ukočenost i natečenost zglobova.

Najveći dio vrsta artritisa pogađa stare ljude, ali sve više se  bolest se javlja i kod mlađe populacije. Uzrok toga je nažalost kemijski tretirana hrana - pesticidi, herbicidi, emulgatori, hormoni, antibiotici, kortikosteroidi i slično. Biološki čistu hranu je danas veoma teško naći.

Što ranije se treba početi hraniti po prehrani za svoju krvnu grupu, a hranu po mogućnosti uzimati što prirodniju.

Kako se pristupa liječenju različitih oblika Crohnove bolesti?

Pri odabiru lijeka ključno je, kao i kod ulceroznog kolitisa, procijeniti osnovne karakteristike bolesti: aktivnost (blaga, umjerena, teška), lokalizaciju i opseg bolesti, tip bolesti (upalni, stenozirajući, fistulirajući) te dotadašnji tijek bolesti, odgovor na liječenje i eventualne komplikacije bolesti.

Procijeniti težinu bolesti kod Crohnove bolesti mnogo je kompleksnije nego kod ulceroznog kolitisa jer može biti zahvaćen bilo koji dio probavne cijevi. Prije započinjanja liječenja potrebno je procijeniti aktivnost bolesti laboratorijskim markerima upalne aktivnosti i isključiti infekcije.

Najčešće mjesto upale u crijevu završni je dio tankog crijeva (terminalni ileum). Najbolji izbor lijekova za tu lokalizaciju je budesonid, klasični kortikosteroidi za teži oblik i potom imunosupresivi i biološki lijekovi. Ako nema odgovora na medikamentnu terapiju, potrebno je razmotriti kirurški zahvat. U slučaju aktivne Orohnove bolesti u debelom crijevu primjenjuju se kortikosteroidi, a samo u slučaju blage bolesti aminosalicilati. Ako se simptomi brzo vraćaju, dodaju se imunosupresivi i/ili biološka terapija. Ako je bolešću zahvaćeno veliko područje tankog crijeva (jejunum), bolesnik se liječi steroidima, često se dodaju i imunosupresivi, a kod refraktornih oblika i biološka terapija. Kod blagih oblika bolesti tankog crijeva dovoljna je enteralna prehrana. Perianalna bolest vrlo je zahtjevna za terapiju i uvijek se kombinira kirurški i medikamentni pristup (antibiotici, azatioprin, infliksimab, adalimumab).

Kirurško liječenje upalnih bolesti crijeva

Upalne bolesti crijeva liječe se kirurški onda kad terapija lijekovima postane neefikasna ili štetna ili u slučaju razvoja komplikacija (krvarenje, perforacija, karcinom crijeva, suženje crijeva koje onemogućava normalan prolaz, apscesi - nakupljanje gnoja u trbuhu, fistule - kanalići koji se stvaraju kroz stjenku crijeva zbog teške upale i pri tom dovode do nenormalne komunikacije između crijevnih vijuga i/ili drugih organa u trbuhu i maloj zdjelici).

Postoje značajne razlike u pristupu kirurškom liječenju kod ulceroznog kolitisa i Crohnove bolesti.

U slučaju kirurškog liječenja ulceroznog kolitisa ne odstranjuje se dio bolesnog crijeva nego se pristupa proktokolektomiji što znači odstranjivanju kompletnog debelog crijeva.

U Crohnovoj bolesti tijekom operacije nastoji se odstraniti što je moguće manji dio crijeva jer je poznato da se u Crohnovoj bolesti upalne promjene vraćaju na mjestu gdje je crijevo spojeno nakon operacije.

Kada se Crohnova bolest operira?

Odluku o kirurškom liječenju Crohnove bolesti liječnik donosi samo onda kad lijekovima nije moguće ni na koji način smiriti bolest ili su se pak razvile komplikacije bolesti koje zahtijevaju kirurško liječenje. Naime, kirurško odstranjivanje bolesnog dijela crijeva ne predstavlja u pravom smislu liječenje Crohnove bolesti jer su rezultati brojnih medicinskih istraživanja pokazali da se upala vraća i to najprije na mjesto spajanja reseciranog crijeva, iznad „anastomoze" (latinski „anastomosis" znači spoj).

Tijekom života oko 80% bolesnika s Crohnovom bolešću bude barem jednom operirano, a brzina kojom se upala vraća nakon kirurškog zahvata je individualna i ne možemo je unaprijed predvidjeti za pojedinog bolesnika. Ipak, znamo iz kliničkih studija praćenja operiranih bolesnika da neki vrlo brzo dožive recidiv, već nakon godinu dana poslije operacije, a neki dugi niz godina ostaju bez simptoma bolesti.

Od ukupnog broja operiranih, prosječno 10-15% bolesnika godišnje razvije recidiv bolesti i potrebu za ponovnim kirurškim zahvatom. Dakle kirurški zahvat za bolesnike s Crohnovom bolešću praktički je rezerviran samo za bolesnike koji razvijaju komplikacije bolesti ili ne reagiraju na lijekove ili ih ne podnose.

Glavni razlozi za operaciju su zastoj gibanja (peristaltike) crijeva zbog opsežnog suženja crijeva (opstrukcija ili ileus), perforacija crijeva, teško krvarenje u crijevu, apsces (nakupina gnoja) u trbuhu i fistule (kanal koji nastaje između stjenke upaljenog crijeva i kože ili između crijeva i okolnih organa).

Kako se operira Crohnova bolest?

Kirurg se u pristupu bolesniku s Crohnovom bolesti služi dvjema procedurama: prva je resekcija, a druga strikturoplastika.

Resekcija podrazumijeva odstranjivanje određenog suženog dijela bolesnog crijeva nakon kojeg kirurg spaja krajeve crijeva šavovima, odnosno formira anastomozu (latinska riječ „anastomosis" znači spoj). Kirurg uvijek kod resekcije nastoji odstraniti najmanju moguću dužinu crijeva kako bi se izgubila što je moguće manja površina za apsorpciju hranjivih tvari i vode. U slučaju kad operacija završava uspostavljanjem anastomoze crijeva, kod bolesnika stolica normalno prolazi probavnom cijevi i fiziološki izlazi kroz anus. Međutim, postoje određene situacije kad kirurg ne smije spojiti crijevo nakon što je odstranio bolesni dio, nego mora oblikovati „stomu".

Na ovu varijantu operacije kirurg se odlučuje uglavnom u dvjema situacijama. Prva je ona u kojoj je došlo do stvaranja manje ili veće nakupine gnoja u trbuhu (apsces) i upale potrbušnice i/ili sepse pa se stoga u stanju upale u trbuhu ne smije spojiti crijevo.

Druga najčešća situacija u kojoj kirurg ne smije odmah spojiti resecirano crijevo je izrazito proširenje crijeva koje je bilo posljedica dugotrajnih smetnji peristaltike (kretanja) crijeva i stoga nije moguće kvalitetno spojiti resecirane krajeve crijeva. Tim pristupom omogućava se crijevu da mjesto koje je nakon resekcije spojeno šavovima postupno i kvalitetno za-cjeljuje, bez komplikacija poput popuštanja anastomoze i stvaranja postoperativne fistule koja se otvara u trbušnu šupljinu ili na kožu.

Suženje crijeva ponekad, kad nije prisutna upala, kirurg rješava strikturoplastikom - postupkom kojim proširuje crijevo na tom mjestu na način koji ne dovodi do skraćenja crijeva. Ponekad je moguće i endoskopskom dilatacijom balonom barem na neko vrijeme riješiti problem slabe prohodnosti kratkog suženog segmenta u crijevu.

U slučaju teške perianalne bolesti koja se komplicira gnojnom kolekcijom u maloj zdjelici i septičkim zbivanjima u organizmu ili u slučaju neefikasnosti liječenja imunosupresivima (azatioprin, infliksimab, adalimumab) potrebno je kirurški intervenirati postavljanjem stome u području sigmoidnog dijela debelog crijeva. Uglavnom je stoma privremena, ali u slučajevima pridružene komplikacije poput dugačkog neprohodnog suženja analnog kanala i/ili rektuma ponekad je potrebno stomu postaviti trajno. Zato je vrlo važno naglasiti potrebu za intenzivnim liječenjem perianalnih fistula i stenoza u crijevu endoskopskom dilatacijom crijeva kako bi se spriječila potreba za trajnim kirurškim rješavanjem problema operacijom odstranjivanja rektuma i postavljanja trajne stome u području debelog crijeva.

U svakom slučaju, u liječenju upalnih bolesti crijeva često je potreban timski pristup gastroenterologa i kirurga u rješavanju komplikacija bolesti.

Koji se lijekovi za Crohnovu bolest smiju upotrebljavati u trudnoći i za vrijeme dojenja?

Najveći rizik u trudnoći, i za majku i za dijete, predstavlja aktivna bolest.

To znači da treba inzistirati na smirivanju aktivnosti bolesti i ulasku u trudnoću u mirnoj fazi bolesti (remisiji). Najveća greška je prekinuti terapiju nakon saznanja o trudnoći i jednostavno se prepustiti prirodnom tijeku bolesti. Naime, sigurni lijekovi u trudnoći su aminosalicilati i kortikosteroidi.

Azatioprin (Imuran) je lijek koji je svakako potrebno nastaviti uzimati u trudnoći ako se radi o obliku upalne bolesti crijeva kod kojeg je teško postignuta remisija. Metotreksat je strogo zabranjen i treba ga prekinuti najmanje tri mjeseca prije planiranja trudnoće uz intenziviranje uzimanja folne kiseline (Folacin).

Muškarci koji se liječe metotreksatom trebaju također najmanje tri mjeseca prije planiranja očinstva prekinuti uzimanje lijeka radi normaliziranja spermatogeneze. Što se antibiotika tiče, zabranjeno je uzimati tetracikline i sulfonamide, a metronidazol se smije uzimati nakon završena prva tri mjeseca trudnoće. Ciprofloksacin se ne preporuča uzimati tijekom trudnoće.

Što se tiče bioloških lijekova (infliksimab, adalimumab), iako do sada nije registrirana češća pojava malformacija kod djece majki koje su bile liječene anti-TNF lijekovima, za sada se ne preporuča primjena u trudnoći. Procjenu nastavka liječenja lijekovima u trudnoći ili ukidanja ili pak smanjivanja doze treba donijeti gastroenterolog koji liječi bolesnicu i ima dobar uvid u tijek bolesti, dakle za svaku bolesnicu individualno s obzirom na njezin profil bolesti i dotadašnji tijek bolesti i komplikacije.

Svakako je važno napomenuti da je pažljivo praćenje bolesnice tijekom trudnoće od strane ginekologa i gastroenterologa iznimno važno radi pravodobne procjene potrebe za promjenom lijekova ili intenziviranjem terapije.

Za vrijeme dojenja bolesnica smije uzimati sulfasalazin, mesalazin i kortikosteroide. Kako se kortikosteroidi ipak u niskim koncentracijama izlučuju u majčinu mlijeku, preporuča se da majka ne doji dijete četiri sata nakon što je popila kortikosteroid.

Lijekovi za Crohnovu bolest - Koje su nuspojave azatioprina?

Naime, azatioprin je dokazano vrlo koristan lijek u liječenju upalnih bolesti crijeva, ali tijekom liječenja mogu se pojaviti i određene nuspojave koje treba na vrijeme opaziti i na njih reagirati.

Koje su nuspojave azatioprina?

1.            nespecifične smetnje tipa mučnine, nelagode i grčeva u trbuhu;

2.            simptomi poput gripe - bolovi u mišićima, povišena temperatura, proljevi;

3.            smanjenje broja bijelih krvnih stanica (leukocita) i/ili krvnih pločica (trombocita) i/ili crvenih krvnih stanica (eritrocita) u krvi što je posljedica toksične reakcije koštane srži na lijek;

4.            upala gušterače (alergijski pankreatitis)

5.            povišene vrijednosti jetrenih testova (toksični hepatitis).

Najčešće nuspojave azatioprina su nespecifične smetnje probavnog sustava koje se očituju mučninom, nelagodom u trbuhu, a ponekad i grčevima. Kod većine bolesnika ove nuspojave mogu se prebroditi uvođenjem male doze i vrlo postupnim povećanjem doze lijeka. Kako bi se ove tegobe smanjile, treba svakako obratiti pažnju da se tablete azatioprina uzimaju za vrijeme obroka ili neposredno nakon njega. Smanjenje broja krvnih stanica u krvi, odnosno toksična reakcija koštane srži, najozbiljnija je komplikacija uzimanja azatioprina koja zahtjeva ukidanje azatioprina ili smanjivanje doze lijeka. Upala gušterače nuspojava je koja zahtjeva ukidanje Imurana. Zabrana korištenja azatioprina za te bolesnike vrijedi doživotno. Ako su povišene vrijednosti jetrenih testova manjeg intenziteta, zahtijevaju redukciju doze, a ako se radi o izraženom toksičnom hepatitisu, potrebno je ukinuti lijek. Iako se radi o vrlo moćnom lijeku za liječenje upalnih bolesti crijeva, nažalost, ponekad ga je nemoguće upotrijebiti zbog nuspojava.

Koje laboratorijske nalaze treba kontrolirati tijekom liječenja azatioprinom?

Prvih mjesec dana nakon što je uveden lijek obavezno je jednom tjedno bolesniku kontrolirati kompletnu krvnu sliku i jetrene testove (bilirubin, ALP GGT, AST, ALT). Ako su nalazi redovito uredni, bolesnici nastavljaju kontrolirati ove laboratorijske pretrage jednom mjesečno tijekom prve godine liječenja. Kasnije, ako su nalazi stabilni, moguće je kontrolirati ih svaka tri mjeseca.

Normalna vrijednost leukocita u krvi je 4x109/l, a trombocita 150x109/l. Sniženje broja krvnih stanica u krvi zahtijeva kontrolni pregled liječnika i, ovisno o stupnju sniženja, smanjenje doze lijeka, a ponekad čak i ukidanje (privremeno ili trajno). Posebnu važnost u odluci ima i sniženje određenog tipa leukocita (granulociti, limfociti). Za izrazita sniženja krvnih stanica (leukociti manje od 1x109, trombociti manje od 50x109/l) potrebno je ne samo ukidanje azatioprina, nego i hematološko liječenje pripravcima koji mogu nadoknaditi uništene stanice ili lijekovima koji predstavljaju čimbenike rasta potaknuti koštanu srž na pojačanu proizvodnju krvnih stanica.

Iznimno je važno da bolesnik uzima pravilnu dozu lijeka. Dnevna doza azatioprina za bolesnike s upalnim bolestima crijeva iznosi između 2 i 3 mg lijeka po kilogramu tjelesne težine. To znači da bolesnik težak 75 kg treba uzimati u punoj dozi najmanje 150 mg azatioprina, odnosno tri tablete od 50 mg/dan. Ako bolesnik dobiva ili gubi na tjelesnoj težini treba mu prilagoditi i dozu Imurana. Često bolesnici iz neznanja ili straha, kad pročitaju moguće nuspojave lijeka, samoinicijativno smanje dozu lijeka i na taj način se izlažu daljnjem pogoršanju bolesti, ali i mogućim nuspojavama lijeka bez mogućnosti postizanja pozitivnog efekta na upalnu aktivnost crijeva. Na taj način bolesnik šteti samom sebi jer se širenjem upale razvijaju komplikacije i gubi dragocjeno vrijeme u kojem se bolest može zaustaviti primjenom nekog drugog moćnijeg lijeka. Osim toga ranije se smatralo da se u mirnoj fazi bolesti može smanjiti doza lijeka. Danas znamo da se doza Imurana ne smije smanjivati kada se postigne remisija (mirna faza) bolesti jer je upravo nužna za održavanje mirne faze bolesti.

Još jedan lijek za Crohnovu bolest - Metotreksat

Metotreksat je lijek koji se upotrebljava u istim situacijama kao i azatioprin, ali kod onih bolesnika koji ne podnose Imuran ili su na njega postali otporni. Doza od 25 mg/tjedan primjenjuje se tijekom 12 do 16 tjedana, a potom, ako je postignuta remisija, nastavlja se liječenje u dozi d 15 mg/tjedan. Lijek se primjenjuje u obliku injekcija. Praćenje laboratorijskih nalaza jednako je kao i za azatioprin, a moguće su nuspojave toksičnost koštane srži, i na sreću, rijetko, poremećaj jetre ili pluća. Uz metotreksat obavezno je svakodnevno uzimati folnu kiselinu - 5mg/dan (Folacin).

Ciklosporin za liječenje Crohnove bolesti

Ciklosporin (Neoral, Sandimmune) je lijek otkriven 1972. godine, a u kliničku praksu uveden je krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. Po svom je sastavu antibiotik izoliran iz jedne vrste gljive. Može se upotrijebiti u liječenju bolesnika s vrlo teškim ulceroznim kolitisom, isključivo venski i u bolničkim uvjetima.

Dnevna doza lijeka određuje se prema koncentraciji ciklosporina u krvi. I ciklosporin, kao i drugi imunosupresivi, može imati neželjene posljedice. Najteža je i najozbiljnija od njih oštećenje bubrega.

Što su antibiotici? Kakvu oni ulogu imaju kod liječenja Crohnove bolesti?

Antibiotici su lijekovi koji mogu potpuno uništiti patogene mikroorganizme ili spriječiti njihov rast i razmnožavanje, a da pri tom ne učine značajniju štetu organizmu kod kojega se primjenjuju.

U suvremenoj medicini upotreba antibiotika osobito je važna za liječenje zaraznih bolesti. U liječenju upalnih bolesti crijeva upotrebljavaju se dva antibiotika: ciprofloksacin (Ciprinol, Ciprobay) i metronidazol (Medazol, Efloran).

Najveća im je važnost u liječenju septičkih komplikacija i perianalnih fistula. Mogu se primjenjivati vrlo dugo, čak i šest mjeseci, ali uz pažljivo praćenje mogućih nuspojava. Najčešća je nuspojava metronidazola metalan okus u ustima. Važna je nuspojava i pojava periferne neuropatije (trnci u prstima, gubitak osjeta) zbog koje treba prekinuti terapiju Medazolom. Uz ciprofloksacin može se pojaviti ruptura i upala Ahilove tetive.

Što su biološki lijekovi?

Naziv „biološki" lijekovi nastao je na temelju činjenice da ovi lijekovi djeluju izravno na funkciju određene upalne tvari koja se izlučuje tijekom upalnog procesa u organizmu. Biološki lijekovi vrlo su snažni, uspješniji i moćniji u liječenju upalnih bolesti od dosadašnjih lijekova. Koji im je princip djelovanja? Djeluju ciljano tako da potiskuju izlučivanje neke upalne tvari ili sprečavaju njezino djelovanje.

Koji su biološki lijekovi za liječenje upalnih bolesti crijeva dostupni u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj su registrirana dva biološka lijeka za liječenje upalnih bolesti crijeva - infliksimab (Remicade) i adalimumab (Humira). I Remicade i Humira nalaze se na Listi lijekova Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Infliksimab (Remicade) je lijek dobiven genetskim inženjeringom, a predstavlja antitijelo usmjereno prema jednoj od najvažnijih upalnih tvari koja sudjeluje u upalnom procesu -čimbeniku tumorske nekroze ili „tumor nekrosis faktoru-alfa". Za oznaku ovog upalnog medijatora, odnosno citokina, najčešće se upotrebljava skraćenica TNF-alfa. Prema sastavu antitijelo je kimeričko što znači da je sastavljeno od dva dijela; jedan je dio mišjeg porijekla, a drugi humanog.

Adalimumab (Humira) je također antitijelo koje blokira TNF-alfa, ali je isključivo humanog porijekla.

Kada se primjenjuje infliksimab?

Infliksimab se koristi za liječenje Crohnove bolesti i ulceroznog kolitisa. U slučaju Crohnove bolesti njime se liječi luminalni upalni oblik bolesti otporan na primjenu klasičnih imunosupresiva (azatioprina i/ili metotreksata) ili ovisan o kortikosteroidima, što znači da bolesnik ne može prekinuti liječenje kortikosteroidom bez vraćanja simptoma bolesti.

Infliksimabom se također liječe bolesnici koji ne podnose kortikosteroide, azatioprin ili metotreksat. Osim kod luminalnog oblika bolesti, infliksimab je važan i za liječenje fistulirajućeg oblika bolesti. U slučaju fistulirajuće bolesti vrlo je važno prije započinjanja terapije biološkim lijekovima isključiti MSCT-om postojanje apscesne kolekcije (nakupine gnoja) u trbuhu i/ili MR-om u maloj zdjelici. Dapače, ako se radi o kompleksnim fistuloznim kanalima, potrebno je prije započinjanja terapije infliksimabom učiniti kiruršku drenažu aplikacijom setona. Seton je deblji konac koji kirurg provlači kroz fistulozni kanal od otvora na koži do otvora na crijevu i time omogućava kontinuirani izlazak upalnog sadržaja iz kanala ili drenažu gnojne nakupine vezanu uz fistulu. Na taj je način održana drenaža upalnog sadržaja i omogućeno postupno zacjeljivanje biološkim lijekom čitavom dužinom fistuloznog kanala. Biološki lijekovi također su vrlo važni u liječenju ekstraintestinalnih manifestacija bolesti poput pioderme gangrenozum.

I kod fistulirajućeg i kod luminalnog oblika bolesti lijek se primjenjuje prema indukcijskom protokolu u tri aplikacije (1. doza, 2. doza nakon dva tjedna, 3. doza nakon četiri tjedna). Ako se registrira pozitivan klinički i laboratorijski odgovor, nastavlja se terapija održavanja svakih 8 tjedana. Lijek se primjenjuje u infuziji, u bolničkim uvjetima, u dozi od 5 mg/kg tjelesne težine tijekom dva sata. Stanje bolesnika prati se mjerenjem krvnog tlaka, pulsa i tjelesne temperature tijekom infuzije i dva sata nakon nje.

Ukupna dužina liječenja infliksimabom prema Europskim preporukama za liječenje Crohnove bolesti nije ograničena, nego ovisi o individualnim karakteristikama bolesti i bolesnika. S obzirom da je antitijelo kimeričko može potaknuti nastanak novih antitijela u organizmu bolesnika i tako potencirati razvoj alergijskih reakcija ili, s vremenom, gubitak odgovora na lijek. Stoga se preporučuje paralelno uz infliksimab barem 6 mjeseci liječiti bolesnike imunosupresivom tipa azatioprina ili metotreksata. Ipak, u posljednje vrijeme, zbog opreza po pitanju povećanog rizika za razvoj maligne bolesti limfnih čvorova, moguće je lijek primijeniti, osobito kod djece i mladih ljudi, kao monoterapiju.

Infliksimab se koristi i za liječenje teškog ulceroznog kolitisa, u istoj dozi i prema istom protokolu liječenja kao i za Crohnovu bolest.

Kada se primjenjuje Humira?

Humira je prema sastavu i svom djelovanju također anti-TNF lijek. Razlikuje se prema infliksimabu u dvije ključne karakteristike. Prvo, lijek je isključivo humanog porijekla pa primjena ne zahtijeva paralelnu primjenu azatioprina ili metotreksata, a drugo, primjenjuje se u obliku supkutanih injekcija u kožu trbuha.

Humira se primjenjuje u Crohnovoj bolesti u istim indikacijama kao i infliksimab, za liječenje srednjeteškog ili teškog oblika bolesti, otpornog na primjenu klasičnih imunosupresiva (azatioprina i/ili metotreksata) ili u bolesnika ovisnih o kortikosteroidima. Njome se također liječe bolesnici koji ne podnose kortikosteroide, azatioprin ili metotreksat. Kod bolesnika koji izgube odgovor na Remicade ili razviju nuspojave na taj lijek, može se primjeniti Humira.

Humira se u Crohnovoj bolesti primjenjuje u sljedećim intervalima: 1. doza od 160 mg, potom 2. doza za dva tjedna od 80 mg, a nakon toga svaka dva tjedna injekcija od 40 mg. Ako bolesnik pozitivno odgovori na terapiju, nakon indukcije nastavlja se terapija održavanja primjenom injekcije Humire svaka dva tjedna, što ne zahtjeva bolničku primjenu kao u slučaju infliksimaba, već je moguća i ambulantna primjena.

Što se može postići primjenom anti-TNF-lijekova?

Anti-TNF lijekovi su iznimno moćni lijekovi za smirivanje upalne reakcije koja dovodi do gubitka simptoma bolesti, smanjivanja potrebe za bolničkim liječenjem i povećanja kvalitete života bolesnika. Nedvojbeno je iznimno važna sposobnost ovih lijekova da zacijele crijevo, što može promijeniti prirodni tijek bolesti i spriječiti ili barem odgoditi razne potencijalne komplikacije bolesti.

Koje su nuspojave anti-TNF lijekova?

Nuspojave se najčešće odnose na alergijske reakcije: infuzijske reakcije uz infliksimab koji se primjenjuje u obliku infuzija, odnosno kožne reakcije na mjestu uboda kod adalimumaba koji se primjenjuje u obliku potkožnih injekcija. Kako ovi lijekovi snažno potiskuju obrambeni sustav organizma, najneugodnija potencijalna opasnost su infekcije, a posebno reaktiviranje tuberkuloze. Stoga se svim bolesnicima prije započinjanja liječenja treba učiniti probir na tuberkulozu (PPD test, rendgen pluća, Quantiferon test u krvi). Druge važne pretrage prije započinjanja liječenja biološkim lijekovima su testiranje na hepatitis B i C, HIV te za žene PAPA test s testiranjem na HPV infekciju.

Osim alergijskih i infektivnih komplikacija, treća su važna skupina nuspojava potencijalne maligne bolesti. Prema dosadašnjim podacima registrirano je da je uz terapiju anti-TNF-om nešto povećan rizik razvoja limfoma, osobito kod istodobne primijene kombinirane terapije anti-TNF-om i azatioprinom.

Kod pojave nuspojava na anti-TNF lijek treba se javiti liječniku koji će odlučiti je li moguće modificirati terapiju ili je potrebno prekinuti je. Iako za većinu lijekova iz ove skupine nisu dokazane malformacije ploda, i njih je poželjno, kao i brojne druge lijekove, isključiti prije začeća i tijekom trudnoće i dojenja.

Što je Crohnova bolest, kako nastaje i kako se liječi?

Crohnova bolest dobila je ime po američkom liječniku Bunilu Crohnu koji ju je otkrio 1931. godine. Upalne promjene u Crohnovoj bolesti zahvaćaju sve slojeve stjenke probavne cijevi, mogu se pojaviti u bilo kojem dijelu probavne cijevi i ne pojavljuju se kontinuirano, nego se izmjenjuju područja upale i normalne sluznice crijeva.

Naziv „ulcerozni kolitis" označava upalu isključivo debelog crijeva (kolon = lat. riječ koja znači debelo crijevo, kolitis = lat. riječ koja označava upalu debelog crijeva). Upala zahvaća samo sluznicu i to često u obliku čireva (ulcus - lat. riječ za čir, vrijed) pa je to razlog zašto se ovaj kolitis naziva „ulceroznim". Kod ulceroznog kolitisa upala se širi uvijek u kontinuitetu, što znači bez preskakanja nekih područja crijeva kao što se uočava kod Crohnove bolesti.

Ulcerozni kolitis u probavnoj cijevi zahvaća isključivo debelo crijevo. Upala uvijek zahvaća izlazni dio crijeva (rektum) te se može širiti prema gornjim dijelovima debelog crijeva - prema zavojitom crijevu (sigmoidni kolon) i silaznom debelom crijevu (kolon descendens), poprečnom (transverzum) i uzlaznom (ascendens), sve do slijepog dijela crijeva (cekum). Taj dio debelog crijeva spaja se sa završnim dijelom tankog crijeva koji se zove „terminalni ileum".

Ovisno o tome koji je dio crijeva zahvaćen bolešću, razlikuju se tri različita osnovna oblika bolesti: proktitis (kad upala zahvaća samo rektum), ljevostrani kolitis (kad upala zahvaća lijevi dio debelog crijeva: rektum, sigmoidni dio, silazni kolon) i pankolitis (kad upala zahvaća debelo crijevo iznad lijenalne fleksure (zavoj debelog crijeva smješten ispod slezene), što znači sve do kraja debelog crijeva koji se spaja s tankim crijevom. Intermedijarni kolitis oblik je upale debelog crijeva koji se ne može na temelju svih dostupnih pretraga definitivno razlučiti kao ulcerozni ili Crohn kolitis, nego ima zajedničke karakteristike i jedne i druge bolesti.

Uzrok nastanka upalnih bolesti crijeva nije sasvim jasan, ali zna se da je u podlozi bolesti poremećaj obrambenog (imunosnog) sustava čovjeka. Smatra se da se takva upala može dogoditi samo kod osoba koje nose određene promjene na svojim genima, i to na poticaj faktora iz okoliša. Širom svijeta intenzivno se istražuju promjene na genima bolesnika i štetni faktori iz okoliša koji bi mogli dati odgovor kako nastaju upalne bolesti crijeva, a misli se da pri tome važnu ulogu igraju bakterije koje se nalaze u crijevu čovjeka. Otkriveno je mnoštvo promjena na genima koje se mogu povezati s nastankom bolesti, a do sada jedini sigurno dokazani faktor rizika za nastanak i lošu prognozu bolesti iz okoliša jest pušenje.

Bolest se može stišati i dovesti u fazu mirovanja koju liječnici nazivaju remisija (od lat. riječi remissio što znači mirovanje), ali je za sada neizlječiva. Osim toga, tijek bolesti ne može se predvidjeti na temelju vidljivih karakteristika bolesti, ali niti na temelju danas dostupnih pretraga. Prema rezultatima dosadašnjih istraživanja vjerujemo kako će nam u budućnosti u tome pomoći rezultati genetskih analiza bolesnika i primijećene razlike u izlučivanju određenih tvari imunosnog sustava pojedinog bolesnika koje se objektivno mogu mjeriti u krvi.

Upalne bolesti crijeva za bolesnike su ponekad vrlo iscrpljujuće i uzimaju mnogo životne energije, no kada se uspije smiriti upalna aktivnost bolesti, s ovim bolestima može se živjeti i kvalitetno i dobro. Kako uspjeh liječenja zaista ne ovisi samo o lijekovima i liječniku, nego i o Vašem znanju o bolesti i aktivnom sudjelovanju u postupku odabira lijeka te provođenju liječenja, nadam se da će Vam barem pokoja informacija iz ovog teksta biti nova i na taj način pomoći da s ovom bolesti živite lakše i sigurnije.

Oralni rak

Oko 75% svih slučajeva oralnog raka izazvano je pretjeranom upotrebom alkohola, žvakanjem duhana i pušenjem. Jasno je da se jednostavnim eliminiranjem ovih navika može učiniti mnogo a smanjenje rizika od ovakve bolesti. Međutim, istraživanja vršena u posljednje vrijeme otkrivaju da vitamini i određene fitohemikalije također mogu da budu od pomoći.

Vitamin E — Studija Nacionalnog instituta za rak, Odjeljenja za etiologiju kancera u Betezdi (Merilend), navodi na pomisao da vitamin E može doslovno da prepolovi rizik od dobivanja oralnog raka. U ovoj studiji, istraživači su uspoređivali unošenje ovog vitamina kod 1100 osoba oboljelih od oralnog raka i kod skoro 1300 zdravih osoba. Jedna je neočekivana činjenica izronila iz ovog ispitivanja: kod onih koji su uzimali dodatke vitamina E pokazao se značajno niži stepen rizika od razvoja oralnog raka ili raka grla. Budući da je nivo vitamina E u namirnicama relativno nizak, čini se prilično razumnim potezom da dodatak vitamina E uključite u svoj svakodnevni režim.

Mada princip mehanizma na osnovu kojeg vitamin E djeluje kao zaštita protiv raka nije potpuno razjašnjen, istraživači ga pripisuju njegovoj sposobnosti da odbije nestabilne štetne molekule zvane slobodni radikali, a sumnjaju također i da djeluje tako što jaca imunološki sistem, koji potom povećava sposobnost organizma da iskorjenjuje kancerozne ćelije.

Beta-karotin — Postoje i izvjesni dokazi da beta-karotin, koji se u prirodnom stanju nalazi u mnogim vrstama zelenog lisnatog povrća i u mrkvi, može da pomogne u odolijevanju oralnom raku. Tokom jedne preliminarne studije, osobe sa pretkanceroznim oralnim lezijama tretirane su svakodnevno sa 60 mg beta-karotina u periodu od tri mjeseca. (To odgovara količini od otprilike četiri do pet mrkvi na dan). Rezultati testova pokazali su impresivno smanjenje od 50% broja lezija.

Zeleni čaj — Ispijanje zelenog čaja također se povezuje sa smanjivanjem rizika od obolijevanja od oralnog raka kod ljudi, naročito raka jednjaka. Studija objavljena u „Žurnalu Nacionalnog instituta za kancer" (juna 1994), poredila je 900 sredovječnih Kineza i Kineskinja oboljelih od raka jednjaka sa preko 1500 zdravih muškaraca i žena. Među nepušačima i antialkoholičarima, konzumiranje zelenog čaja smanjuje rizik od raka jednjaka za čitavih 60%. Istraživači antikancerozna svojstva zelenog čaja pripisuju njegovim antioksidantnim komponentama zvanim polifenoli.

Spirulina — Plavozelena mikroalga spirulina može da se kupi u trgovinama zdrave hrane širom Amerike. Otkriveno je da je ona značajan prirodni izvor pro¬teina, karotenoida i ostalih mikro hranljivih materija. Eksperimentalna ispitivanja na životinjama demonstrirala su inhibitorsko djelovanje spiruline na oralni rak.

Studija objavljena u časopisu „Ishrana i kancer" (1995), sprovedena medu žvakačima duhana u Indiji, imala je za rezultat potpuno povlačenje pretkanceroznih oralnih lezija kod 45% ispitanika kojima je tokom dvanaest mjeseci davan ekstrakt spiruline. Ovo je bilo prvo ispitivanje u kome je spirulina bila primenjena u liječenju raka kod ljudi i, nesumnjivo, mnoga će tek da uslijede.

Recept protiv raka

Vitamin E: Dvije kapsule (400 i. j.) na dan, uz jelo, poželjan je suhi oblik zbog lakšeg apsorbiranja.

Beta-karotin: Jedna kapsula od 5.000 do 10.000 i. j. na dan.

Zeleni čaj: Ispijajte jednu do tri šalice zelenog čaja (oslobođenog kofeina) na dan, ili uzimajte jednu do tri kapsule ekstrakta zelenog čaja na dan.

Spirulina: Jedna do dvije tablete na dan, pola časa prije jela.

Rak želuca - Zbog čega nastaje i kako da ga liječimo?

Široko rasprostranjena upotreba frižidera u Sjedinjenim Državama uvelike je smanjila broj slučajeva raka želuca u zapadnom svijetu. To je stoga što određena jedinjenja koja su prirodni sastojak namirnica mogu da se pokvare i postanu karcinogena ukoliko se namirnice ne drže na odgovarajuće niskoj temperaturi. Rak želuca je, međutim, još uvijek prilično česta pojava u Kini, gdje frižideri nisu uvijek obavezan dio domaćinstva, pogotovo po malim selima u ruralnim oblastima.

Postoje, pak, dokazi da vitamini, naročito antioksidanti, mogu da doprinesu smanjivanju rizika od raka želuca.

Antioksidanti — Američki i kineski naučnici su udruženim naporima istraživali djelovanje kombiniranih vitaminskih dodataka na rak (naročito na rak jednjaka i želuca) kod oko trideset hiljada stanovnika jedne ruralne oblasti u Kini. Nakon otprilike pet godina, istraživači su utvrdili da je kod ljudi koji su uzimali specifičnu antioksidantu vitaminsko-mineralnu kombinaciju (beta-karotin, vitamin E i selen) došlo do statistički značajnog opadanja u stopi smrtnosti, i to ne samo u slučajevima kada je u pitanju bio rak. Kod onih koji su uzimali kombinirani dodatak došlo je do smanjenja stope smrtnosti od svih tipova raka u iznosu od 1%, a kada je bila riječ o raku želuca, to smanjenje iznosilo je 21%.

Blokatori nitrosamina - Određeni aditivi koji se dodaju namirnicama prilikom prerade također su osumnjičeni kao uzročnici raka želuca. Na primjer, nitriti, aditivi koji se upotrebljavaju da bi se održale mesne prerađevine, kao što su slanina ili viršle, kombiniraju se sa aminokiselinama koje se nalaze u želucu i formiraju jedinjenja poznata kao nitrosamini, koji su visoko karcinogeni. Nitrosamini mogu da uništavaju DNK i dovedu do kancerogenih promjena u ćelijama.

Mnoge sasvim obične, svakodnevne namirnice koje Amerikanci konzumiraju u stanju su da umanje štetu koju nanose nitrosamini. Prije dvije godine, naučnici sa Kornelovog univerziteta objavili su podatke koji su svjedočili da konzumiranje zelenih paprika, ananasa, mrkve, jagoda i, naročito, paradajza, može da potisne formiranje nitrosamina kod ljudi. Mada je dobro poznato da ove namirnice sadrže mnogo vitamina C, koji sam po sebi umanjuje formiranje nitrosamina, istraživači su se namjerili da pronađu ono za što su osjećali daje još moćniji blokator nitrosamina nego što bi to mogao da bude sam vitamin C.

Istraživači sa Kornela identificirali su dva nova blokatora nitrosamina-p-kumarik i klorogeničnu kiselinu, koji osiguravaju oko četrdeset posto inhibitorske aktivnosti paradajza u odnosu na nitrosamine.

Bijeli luk — Bijeli luk je još jedan moćan razbijač nitrosamina. U jednoj studiji provedenoj Institutu za istraživanje raka u Pekingu, u razgovorima sa 564 pacijenta oboljelih od raka želuca i 1131 zdravim stanovnikom jedne kineske oblasti u kojoj je inače prisutna visoka stopa tog oboljenja, otkriveno je da je rizik za obolijevanje od raka želuca bio značajno manji kod onih koji su jeli mnogo povrća iz porodice Allium, odnosno sve vrste povrća poznate po svome oporom mirisu, u koje spadaju crni i bijeli luk, drobnjak, praziluk i vlasac. Sposobnost bijelog luka da inhibira formiranje nitrosamina potkrepljena je ispitivanjem koje je na Državnom univerzitetu u Pensilvaniji sprovedeno nad pacovima i čiji su rezultati pokazali da dodavanje bijelog luka u prahu u ishranu pacova izaziva značajno opadanje stope pojave raka.

Zeleni čaj - Strasne „čajopije" u Japanu također spadaju među one kod kojih je rizik obolijevanja od raka želuca smanjen. Nekoliko studija, koje su uspoređivale ishranu onih kod kojih je dijagnosticiran rak želuca i ishranu zdravih osoba, pokazalo je da ljudi koji piju zeleni čaj često i u velikim količinama imaju manju vjerojatnoću da obole od taka želuca. Istraživači nagađaju da jedinjenja u zelenom čaju mora da djeluju zaštitno u odnosu na nitrosamine.

Recept protiv raka na želucu

Antioksidanta kompleksna formula: Preporučujemo antioksidantu kompleksnu formulu koja uključuje alfa i beta-karotin, vitanim C, vitamin E i selen. Uzimajte dvije kapsule na dan, uz jelo.

Zeleni čaj: Pijte dvije do tri šalice zelenog čaja na dan (gledajte da bude oslobođen kofeina), ili uzimajte dodatak u vidu ekstrakta zelenog čaja (također bez kofeina), dva do tri puta na dan.

Bijeli luk: Jedna tableta od 500 mg sirovog, zrelog bezmirisnog bijelog luka na dan.

Sindrom karpalnog tunela

Sindromom karpalnog tunela, koji se naziva još i povreda izazvana neprestanim stresom, objašnjava se više od polovine profesionalnih oboljenja u zemlji. Procjenjuje se da u SAD godišnje oko 185.000 kancelarijskih i fabričkih radnika postanu žrtve nekog oblika ove traume. Povreda izazvana neprestanim stresom košta oko 7 milijardi dolara godišnje, kada se saberu gubici u proizvodnji i medicinski troškovi.

Ukoliko radite na kompjuteru, svirate na nekom muzičkom instrumentu ili obavljate neki posao pri kome neprestano ponavljate jednu te istu radnju, tada kod vas postoji rizik od razvoja sindroma karpalnog tunela. Taj sindrom je karakterističan po bolovima i obamrlosti kažiprsta i srednjih prstiju, slabosti palca i bola koji možete da osjećate u zglobu, dlanu i/ili podlaktici. Prouzrokuje ga sabijanje medijalnog nerva na mjestu gdje ulazi u dlan.

Najčešći uzrok ovakvog stanja jeste neprestano i pretjerano korištenje mišića i tetiva prstiju, ruku, podlaktica, nadlaktica i ramena. Simptomi mogu da budu blagi, kao što su „žmarci" u prstima i dlanovima, ili veoma žestoki, kao što je veoma jak bol u rukama, pečenje i pulsiranje u podlakticama i nadlakticama, obamrlost (utrnulost) i slabost. Ponekad ovo stanje dovodi do trajne invalidnosti.

Tipični stradalnici su programeri kompjutera, pisci i izdavači, blagajnici u prodavnicama, fabrički radnici koji po cijeli dan ponavljaju iste pokrete i kancelarijski službenici koji svoje dane provode za tastaturom kompjutera.

Povećani rizik od sindroma karpalnog tunela prijeti i ženama u menopauzi, trudnicama, ženama koje uzimaju oralna kontraceptivna sredstva, pacijentima oboljelim od artritisa, dijabetičarima i pacijentima na hemodijalizi bubrega. Sindrom karpalnog tunela je stanje koje se češće javlja kod žena, i to između četrdesete i šezdesete godine , što neke stručnjake navodi na pomisao da hormonalna neuravnoteženost može da ima neke veze s uzrokom ovog problema, ali suština uloge hormona u izazivanju sindroma karpalnog tunela još je nepoznata.

Kod ozbiljnijih slučajeva ovog sindroma, može da dođe do potrebe za kirurškom intervencijom, ali on uglavnom može da se spriječi jednostavnom promjenom radnog mjesta. U vremenima prije nego što su kompjuteri postavili cijeli svet na vrhove prstiju na našim rukama, kancelarijski službenici nisu morali po cijelio dan da provode pred ekranom, sjedeći na stolici. Ustajali su da bi razdijelili pristiglu poštu, otišli do aparata za fotokopiranje, ili prenosili poruke od jednih zaposlenih drugima. Danas se sve, od naučnih i drugih istraživanja, preko otpremanja ili primanja pošte i telefonskih poruka, do slanja internih dokumenata po kancelarijama, odvija na ekranu pred nama, čime je nestala potreba da ustanemo i krećemo se.

Rezultat toga je da korisnici kompjutera sjede u istom položaju, čineći neprestano iste pokrete prstima — ponekad satima bez prestanka. Isto važi i za neke fabričke i druge naporne poslove u kojima je, kompjuterizacijom procesa, eliminirana potreba za kretanjem i radnici su prisiljeni da sjede ili stoje u istom položaju po cijeli dan.

Ukoliko je i vaše radno mjesto takvo da stalno ponavljate iste pokrete ruku, evo nekih uputa.

Obratite pažnju na stolicu. Sjedište treba da je blago iskošeno kako bi osiguralo pravilan položaj koljena i održavalo leđa uspravnim ili blago nagnutima u odnosu na kukove, a naslon oblikovan tako da slijedi prirodan oblik donjeg dijela leđa. Na tržištu postoji nekoliko tipova stolica dizajniranih specijalno da bi se izbjeglo suvišno naprezanje mišića za vrijeme sjedenja. Mada su nešto skuplje od klasičnih kancelarijskih stolica, vrijede svaku paru koju date za njih. Nisu sve stolice podešene za svakoga, vodite računa da stolicu isprobate, prije nego što je kupite, kako biste se uvjerili da vam je zaista udobna.

Ekran kompjutera treba da je u ravni sa pogledom, ili tek malo niže. Prsti treba da su u stanju da se blago savijaju i istežu bez potrebe da se izvijaju zglobovi ruku. Najbolje je kada je tastatuta ravna, kako bi zglobovi ruku mogli da se postave u najbolju moguću poziciju, i/ili vrlo malo niža od nivoa laktova. Stopala neka vam budu čvrsto priljubljena za pod.

Svakih petnaest minuta ustanite i prošetajte! Postoji dobar razlog zašto se sindrom karpalnog tunela naziva povredom koju izaziva neprestani stres. Neprekidno obavljanje istog zadatka može da istroši zamorene mišiće. Jednostavno dajte svojim mišićima malo odmora da bi se oporavili i vidjeti ćete na kraju radnog dana kolika je razlika.

Studije ukazuju na to da neki dodaci mogu da pomognu u ublažavanju simptoma sindroma karpalnog tunela.

Vitamini

Vitamin B6 - Neka ispitivanja pokazuju da vitamin B6može da koristi u liječenju ovog sindroma, a poznata su i mnoga svjedočenja pacijenata koja ovo potvrđuju. Druga ispitivanja navode na to da vitamin B2 može korisno da se upotrebi za liječenje ovog stanja, ali da je dejstvo jače kada se ova dva vitamina uzimaju zajedno.

Blagotvorno ljekovito bilje

Kora bijele vrbe — Ovo prirodno sredstvo protiv upala može da ublaži neke od nelagodnosti koje se javljaju u blažim slučajevima sindroma karpalnog tunela.

Savjet za liječenje karpalnog tunela

Masaža koju obavlja stručno lice može da pomogne u obnavljanju cirkulacije u ramenima, vratu i rukama, čime se preventivno djeluje na pojavu ovog sindroma.

Ne podcjenjujte vrijednost fizičkog vježbanja! Svako ko obavlja neki statičan posao, pogotovo neki pri kome se ponavljaju isti pokreti, trebalo bi da se uključi u neki redovan program za jačanje. Vježbanje nije samo dobro za pravilno držanje tijela, već i za mišiće koje čini jačim i napetijim, što može da zaštiti od nastajanja sindroma karpalnog tunela.

Dobar recept za liječenje i prevenciju karpalnog tunela

Ako patite od poznatih bolova i probadanja karakterističnih za neprestani stres, pokušajte sljedeće:

B-kompleks: Jedna tableta od 50 mg najviše tri puta na dan.

Kora bijele breze: Jedna kapsula najviše tri puta na dan, po potrebi, ako imate bolove.

Sindrom kroničnog umora

Osjećate se umorni iako ste dovoljno spavali. Vučete se kao prebijeni cijelo prije podne, trudeći se da nekako pregurate i ostatak dana, da bi potom od iscrpljenosti zaspali još prije prvog dnevnika. Odlazite liječniku koji vas na brzinu pregleda i zatim preporuči da se više odmarate ili da odete negdje na odmor. Vi znate da vam to neće pomoći. Osjećate se bespomoćni, ali i ozlojeđeni zato što vas liječnik nije shvatio dovoljno ozbiljno i pitate se da li možda zaista samo umišljate sve to.

Međutim, vjerujte da se vaš liječnik osjeća isto tako frustriran kao i vi, jer mu se većina pacijenata žali upravo na umor. Vjerojatno da nijedan drugi simptom nema toliki broj mogućih uzroka kao umor. On može da predstavlja najočigledniji znak depresije, raka, nesanice, anemije, niskog krvnog pritiska, virusne infekcije, zverinca (lupusa), lajmske bolesti, multiple skleroze, artritisa, neravnoteže unutrašnjeg uha, hipoglikemije, povišenog krvnog pritiska, bolesti srca... — spisak jednostavno nema kraja.

Međutim, sindrom kroničnog umora je više od pukog osjećaja da ste umorni, to je specifičan problem okarakterisan neobjašnjenim iznurujućim umorom koji traje više od šest mjeseci i nije posljedica nikakvog fundamentalnog fiziološkog problema. Pacijenti oboljeli od ovog sindroma često imaju kombinirane simptome, među koje spadaju upala grla, natečene žlijezde, snižena tjelesna temperatura, bol u mišićima, a ponekad i konfuznost. Ovi simptomi se pojavljuju i nestaju, stvarajući još više teškoća u postavljanju dijagnoze ovog stanja. Pošto je umor jedan uopćen simptom, svako ko pati od pretjeranog osjećaja umora trebalo bi da ode na temeljiti liječnički pregled.

U stvari, sve do 1988. godine, kada su to učinili Centri za kontrolu i prevenciju bolesti. Sindrom nije bio zvanično opisan. Neki liječnici ni danas ne vjeruju u stvarno postojanje ovog sindroma i tvrde da se oni koji se žale na takve simptome ili pretvaraju ili pate od depresije.

Jedna studija, objavljena u „Analima medicine" (1994), pozabavila se mogućim uzrocima sindroma kroničnog umora. Jedna od teorija glasi da je taj sindrom u stvari specifična kronična imunološka disfunkcija pokrenuta nekom virusnom infekcijom. Među virusima na koje se sumnja, ali nije i dokazano da su krivci za sindrom, uočeni su Epštajn-Barov virus, virus herpes simpleksa, kao i Koksaki-B virus.

Nažalost, ne postoji nijedan dijagnostički test za ovaj problem, stoga je postavljanje dijagnoze za ovaj sindrom zasnovano na posebnim kriterij umi ma. Da bi vaša dijagnoza glasila „sindrom kroničnog umora", morate da osjećate sljedeće:

Iznenadni početak upornog, neobjašnjivog stanja kronične zamorenosti (ako se tako osjećate otkad znate za sebe, onda to nije to).

•             Umor koji osjećate ne nestaje ni nakon odmaranja.

•             Imate teškoća sa pamćenjem i koncentracijom, tolikih da utiču na vašu radnu sposobnost.

•             Limfni čvorovi na vratu i/ili ispod pazuha postali su osjetljivi.

•             U mišićima i zglobovima imate bolove koji nisu praćeni crvenilom ni oticanjem.

•             Glavobolje su drugačije od onih koje ste ranije imali, njihov obrazac i žestina su se izmijenili.

•             Poslije spavanja se ne osjećate nimalo osvježeni.

U nekim studijama iznesena je i pretpostavka da krajnje snažan stres, kao što je smrt u porodici ili razvod braka, može da bude faktor koji doprinosi početku sindroma kroničnog umora. Mada nema konkretnih dokaza koji bi potkrepljivali ovu pretpostavku, ono što sa sigurnošću znamo jeste da stres ima dubok utjecaj na imunološki sistem, naš prirodni tjelesni obrambeni mehanizam protiv bolesti. Ukoliko je imunološki sistem oslabljen, organizam je ranjiv i podložan infekciji.

Neki od poznatijih prirodnih metoda liječenja Alzheimerove bolesti

Liječenje Alzheimerove bolesti uz pomoć minerala

Cink - Prema izvještaju objavljenom 1990. u Novostima za porodične ljekare, pomanjkanje cinka možda ima neke veze s Alzheimerovom bolešću. Otkriveno je da je u hippocampusu (centru za pamćenje) pacijenata koji boluju od te bolesti nivo ovog minerala nizak. Uz to, cink izgleda da sprečava nastajanje depozita olova i ostalih toksičnih metala, formacija koje mogu da dovedu do pometnje u mozgu, što je karakteristika Alzheimerove bolesti.

Magnezij — Za nedostatak ovog minerala također se vjeruje da bi mogao da bude jedan od faktora Alzheimerove bolesti. Magnezij pomaže u zaštiti od stresa i propadanja moždanih ćelija vezanog za starenje.

Aminokiseline protiv Alzheimera

L-karnitin - L-karnitin (skraćeno od acetil-l-karnitin) je aminokiselina koju proizvodi svaka ćelija u našem organizmu i, prema nekim evropskim istraživanjima, izgleda da usporava mentalno propadanje koje prati Alzheimerovu bolest. Zanimljivo je da upravo završeno kliničko ispitivanje širokog obima u SAD nije potvrdilo djelotvornost L-karnitina u borbi protiv te bolesti — istraživači ne mogu da objasne kako je moguće da proučavanja u jednoj zemlji (Italiji) daju tako pozitivne rezultate, a u drugoj ne. Pošto L-karnitin također osigurava odličnu zaštitu od srčanih oboljenja, smatra se da je pametno da ga uzimate kao osiguranje protiv Alzheimera i ostalih bolesti povezanih sa starenjem.

Blagotvorni hormoni protiv Alzheimerove bolesti

Melatonin — Ovaj „čudesni" hormon, koji se proizvodi u pinealnoj žlezdi (epifizi), osigurava da nivoi ostalih vitalnih hormona ostanu u normalnom rasponu u odnosu na okolne promjene. Na primjer, kada smo izloženi trajnom stanju stresa, naše nadbubrežne žlijezde počinju da proizvode hormone stresa, poznate pod nazivom kortikosteroidi. Dugotrajno izlaganje visokom nivou kortikosteroida može da izazove oštećenja mnogih naših organa i povezuje se s Alzheimerovom bolešću.

Melatonin također može da pomogne pacijentima koji pate od ove bolesti da povrate svoje normalne navike vezane za spavanje - što je blagodat za pacijente, kao i za one koji se o njima staraju.

Pregnenolon - Ovaj hormon, koji sada može da se nabavi u slobodnoj prodaji, pokazao se kao odličan osvježivač memorije. Pregnenolon se proizvodi u mozgu i u kori nadbubrežnih žlijezda. Poput ostalih hormona, kao što je na primjer melatonin, i proizvodnja pregnenolona opada s godinama. U sedamdeset petoj godini života proizvodimo 60% pregnenolona manje nego onda kada smo bili u svojim tridesetim godinama. Mnogi istraživači vjeruju da gubitak pregnenolona i ostalih hormona može da bude razlog početka starenja našeg mozga. Pregnenolon nije ništa novo. U stvari, još je davne 1940. godine grupa industrijskih psihologa testirala pregnenolon na grupi studenata i radnika i ustanovila da je primjetno poboljšao njihovu sposobnost da uče i pamte složene zadatke. Danas ga koriste prosvijećeni ljekari i alternativni iscjelitelji da bi potpomogli sprečavanje gubitka pamćenja kod starijih osoba i da bi držali na odstojanju simptome početka Alzheimerove bolesti.

Ljekovito bilje

Ginko biloba - Ginko biloba ima pozitivno djelovanje na vaskularni sistem. Nedavna proučavanja ekstrakta ginka pokazala su da on povećava dotok krvi u mozak i donje ekstremitete. Pokazalo se i da poboljšava pamćenje i ublažava znakove senilnosti, uključujući i one vezane za Alzheimerovu bolest, vjerojatno baš uslijed povećanog dotoka krvi u mozak. Ipak, preliminarna istraživanja pokazuju da je ginko biloba najdjelotvorniji u odlaganju mentalnog propadanja u ranim stadijima bolesti, ali da ne može i da povrati ranije mentalno stanje.

Minerali i ljekovito bilje u borbi protiv vrtoglavice

Kalcij i fluor - Neki doktori preporučuju dodatke kalcija i fluorida, koji danas mogu da se nabave u kapsulama sa produženim oslobađanjem. Zbog čega ova dva minerala pomažu protiv vrtoglavice, nije u potpunosti razjašnjeno. Ipak poznata su mnoga svjedočanstva ljudi kojima je ovo liječenje izuzetno pomoglo.

Blagotvorno ljekovito bilje protiv vrtoglavice

Đumbir — Vjekovima već travari za vrtoglavicu i srodne probleme prepisuju upotrebu đumbira. Nedavna studija je potvrdila djelovanje đumbira kao sredstva protiv mučnine, i to jačeg nego što su standardni lijekovi koji se uzimaju za putnu bolest. Prema izvještaju objavljenom u britanskom medicinskom časopisu „Lanceta", putna bolest je izazvana kod trideset šest dobrovoljaca tako što su sjedali u kompjuterizovanu stolicu, dizajniranu da izazove morsku bolest. Nekima od njih davan je đumbirov prah, a nekima tradicionalni lijek protiv morske bolesti. Dobrovoljci su po svojoj volji mogli da zaustave stolicu čim počnu da osjećaju mučninu. Oni koji su uzimali đumbir izdržali su „vožnju" na stolici 57 posto duže vremena nego oni koji su uzeli tradicionalan lijek.

Ginko — Već više od pet hiljada godina kineski travari preporučuju ginko kao sredstvo za liječenje mnogobrojnih bolesti. Ispitivanja pokazuju da pacijenti koji pate od vrtoglavice doživljavaju dramatično poboljšanje stanja nakon uzimanja ginka, uslijed pojačanog protoka krvi kroz unutrašnje uho.

U okviru jednog testa, istraživači su pratili sedamdeset osoba sa kroničnom vrtoglavicom u periodu od tri mjeseca. Pacijentima je davan ekstrakt ginka ili placebo (lažni preparat). Na kraju testa, 18 posto od onih koji su dobijali placebo više nije imalo vrtoglavice. Taj postotak je kod onih koji su dobijali ginko ekstrakt iznosio 47 posto. Ova studija otkriva dvije važne stvari o vrtoglavici. Prvo, u mnogim slučajevima se dešava da nestane sama od sebe, bez obzira na to liječite li se ili ne, kao što je bio slučaj sa nekima od ispitanika koji su uzimali placebo. Međutim, također se pokazalo da biljna sredstva za liječenje, kao što je ginko, mogu da pomognu organizmu da sam sebe izliječi.

Vitamin B6 u sprečavanju mučnine

Vitamin B6 — Ovaj vitamin je prirodno diuretičko sredstvo (koje može da pomogne u isušivanju suvišne tečnosti u usnom kanalu), kao i sredstvo protiv mučnine.

Savjet kako da se oduprete mučnini

Kinezi već hiljadama godina koriste akupunkturu kao uspješan način liječenja vrtoglavice izazvane neuravnoteženošću usne tečnosti. Akupunktura djeluje tako što pospješuje protok krvi kroz uho. Ukoliko vas muči ovaj problem, raspitajte se kod svog ljekara ili prirodnog iscjelitelja o akupunkturi.

Recept

Ginko biloba: Jedna kapsula od 60 mg tri puta na dan.

Đumbir: Jedna kapsula od 500 mg dva do tri puta na dan.

Vitamin B6: Jedna kapsula ili tableta od 50 mg najviše tri puta na dan, uz jelo.

Dodaci za prevenciju, ili ublažavanje simptoma osteoporoze

Riblje ulje je dobro za osteoporozu - Određene vrste namirnica, mahom ribe, bogate su jednom vrstom polinezasićenih masnoća poznatih kao omega-3 masne kiseline. Jedna nedavna studija je pokazala da ove kiseline utiču na bubrege tako što smanjuju njihovo izlučivanje kalcija, povećavaju sposobnost kostiju da apsorbiraju kalcij i sprečavaju djelovanje osteoklasta koji razjedaju kosti, stimulirajući istovremeno djelovanje osteoklasta koji izgrađuju koštano tkivo. Među dobre prirodne izvore omega-3 masnih kiselina spadaju tuna, losos, skuša, jezerska pastrmka, bakalar i iverak. Riblje ulje je dostupno i u obliku dodataka.

Acidofil — Ova prijateljski nastrojena bakterija koja živi u crijevima sintetizira vitamin K, koji je neophodan za formiranje osteoklada. Kakve ovo ima veze sa osteoporozom? Osteokalcin omogućava kalciju da se kristališe i transportuje u koštano tkivo. Nizak nivo osteokalcina jeste faktor rizika kada je riječ o nastajanju osteoporoze. Acidofil se nalazi u nepasteriziranom kiselom mlijeku (koje je ujedno i izvanredan izvor kalcija) i dostupan je u vidu kristala ili praška koji mogu da se dodaju u voćni sok ili jelo.

Proantocijanidini i antocijanidini - Ova dva tipa flavonoida odgovorna su za tamnu plavocrvenu boju mnogih vrsta bobičastog voća, među kojima su: glogove bobice, kupine, borovnice, trešnje i maline. Imaju izuzetnu sposobnost da stabilizuju strukturu kolagena.

Budući da se kosti sastoje od kolagena, dodaci koncentriranih ekstrakata ili konzumiranje većih količina bobičastog voća bogatog ovim flavonoidima, može znatno da doprinese u prevenciji nastajanja osteoporoze.

Savjet kako da ublažite simptome osteoporoze

Preporučuju se sve vježbe pod opterećenjem, kao što su šetnje, tenis, ples, jednostavnije aerobičke vježbe, kao i specifične vrste vježbi za jačanje i podržavanje kičme i leđa uopće. Prije svega, veoma je važno da smanjite unošenje supstanci za koje se zna da pospješuju gubitak kalcija. Među njima su napici koji sadrže kofein, kola-napici koji sadrže fosfate, alkohol i sol.

Prekomjerna tjelesna težina predstavlja dodatni napor za kosti koje se tanje. Onaj tipični višak kilograma, koji se neprimjetno „prikači" s godinama, vjerojatno može da se pripiše nedovoljnoj fizičkoj aktivnosti. Stoga, mada možda i ne unosite višak kalorija, povećanje fizičke aktivnosti (vježbanja) može da bude od presudne važnosti u održavanju konstantne tjelesne težine.

Budući da do prijeloma češće dolazi i da su znatno kompliciraniji kod osoba sa osteoporozom, za njih je preporučljivo da izbjegavaju aktivnosti kao što su klizanje, vožnja bicikla po teškim terenima i skijanje, zato što su tu padovi neizbježni.

Također je važno da čuvate svoja skladišta magnezija, tako što ćete da izbjegavate potrošače ovog minerala među koje spadaju zasićene masnoće, osvježavajuća bezalkoholna pića i kofein.

Mliječni proizvodi su odličan izvor kalcija, ali mogu da budu i izvor velikih količina masnoće. Upotrebljavajte djelomično ili potpuno obrano mlijeko i mliječne proizvode.

Recept za zdrave i jake kosti

Isprobajte ove graditelje kostiju!

Kompletan multivitaminski preparat sa potpunim spektrom antioksidanta: Na tržištu ima mnogo antioksidantnih vitaminsko-mineralnih formula. Preporučujem onu koja sadrži alfa i beta-karotin, vitamine C i E i selen.

Magnezij: Uzimajte 500 mg svakog dana.

Kalcij i vitamin D: Žene u postmenopauzi trebalo bi da uzimaju 1500 mg kalcija svakog dana, uz 400 i.j. vitamina D. Muškarci preko pedeset godina starosti trebalo bi da uzimaju 1000 mg kalcija na dan, uz 400 i. j. vitamina D.

Kombinovani ekstrakt groždanog sjemena i zelenog čaja: Uzimajte dvije do tri kapsule na dan.

Acodofil: Jedna kašika acidofila u prahu ili jedna kapsula na pola časa prije svakog jela.

Par savjeta kako liječiti herpes

Preventivno djelovanje može mnogo da pomogne u držanju herpesa pod kontrolom. Zdrav razum nalaže izbjegavanje seksualnog kontakta sa nekim kod koga je u pitanju slučaj aktivnog herpesa. Upotreba kondoma također može da pomogne u sprečavanju širenja virusa herpesa.

Ukoliko ste nekada imali herpes, izbjegavajte pretjerano zamaranje i ne dozvolite sebi da se potpuno iscrpite. Kada ste umorni, vaš imunološki sistem ne može dobro da funkcionira i tada ste podložni recidivu herpesne infekcije.

Recept protiv herpesa

Ukoliko ste skloni inficiranju herpesom, predlažem vam sljedeći režim, koji služi za jačanje imunološkog sistema.

Echinacea: Uzimajte kapsule od 500 mg, jednu do tri na dan.

Lizin: Kapsule od 1000 mg, tri do četiri puta na dan, na prazan želudac.

Cink: Jedna kapsula od 50 mg na dan.

Vitamin C: Uzimajte svakodnevno po dvije kapsule ili tablete od 500 mg kalcijum askorbata, uz jelo.

Da biste ublažili nelagodnost koju prouzrokuju plikovi labijalnog herpesa, nanosite ulje čajnog drveta direktno na inficiranu oblast, nekoliko puta na dan.

Melemi spravljeni od kombinacije nane, matičnjaka i/ih ulja čajnog drveta mogu da se kupe u prodavnicama zdrave hrane i ne samo da imaju veoma blagotvorno dejstvo, već doprinose i bržem ozdravljenju. Nanosite melem blago, nekoliko puta dnevno, direktno na mjesta zahvaćena virusom.